Uvijek iznova sjetim se jedne lijepo sročene rečenice V.M.B. koju mrzim iz dna duše (rečenicu, je l’): “Miris smokava, noćno kupanje, meki pijesak pod bosim nogama i beskrajne diskusije u debelom hladu borova… Zvuči super, osim jednog sićušnog detalja – sve je to trenutno iza mene. A ispred? Povratak na posao.”

Iz godine u godinu uvijek isto pitanje: “A gdje na godišnji odmor?” Ne znam. Ali, sigurna sam kako moj godišnji odmor ne smije trajati duže od tjedan dana. Tjedan dana je taman. Sve više mi je previše. U protivnom postajem cendrava, dosadna, nesretna i zahtjevna. Bez obzira na to što sam jednom nogom (lijepo preplanulom, napominjem) u moru. Nevjerojatno, znam, ali je tako. Počinjem se pitati jesam li ja to možda radoholičar. Ali, taman posla. Nisam. Samo sam zahtjevna.

Što me još jednako živcira kada je riječ o planiranju godišnjeg odmora? Vlasnici apartmana i pokazivanje njihove stečevine i bezuspješni pokušaji pravljenja vile od “kolibe”. Moleći se, između ostaloga, da se ne kupate i tuširate često (morska voda blagotvorna je za kožu, bez obzira na to što nakon cijeloga dana morska sol počinje iritirati kožu). Napominjem, pritom, kako bi vjerojatno vila bila jeftinija. Čast iznimkama.

I, tako, gdje ići? Asfalt ne dolazi u obzir i koliko god željela nastaviti druženje sa Zagrebom (ili posjetiti Beč, Beograd ili Ljubljanu), ne, ne i ne. Želim ispred sebe vidjeti morsko plavetnilo. Mjesta odsječena od civilizacije također ne dolaze u obzir. Što je žena bez ženskih časopisa (posjedujem tendenciju kupovanja inozemnih izdanja ženskih časopisa samo kad sam na moru, zašto ih zaboravljam kupiti na kopnu, ne znam, ali ovako, kad bolje razmislim, mogu biti suveniri), dnevnih novina, signala i ostalih stvarčica koje život znače? U bijegu od odsječene civilizacije, čak su mi se smilili i turisti crvenih, sjajnih obraza u košuljama, u krajnju ruku, hm, zanimljivih dezena… Bože.

Jadransko more A gde na godišnji odmor?

Postoji li bolje osvježenje od toga?

Nekoliko godina kasnije, točnije, ovoga trenutka, zatekla sam se kako gledam – svjetionike na Jadranskom moru. S-v-j-e-t-i-o-n-i-k-e. Što bi, u slobodnom prijevodu, značilo: mir, more i priroda. Stvaran odmor. Eh, takav nisam nikad imala. Do sada sam bila ovisna o vrevi. Što se događa sa mnom? Ima li na svjetioniku signala, ne znam. Moja se neodlučnost povećava sa svakom pogledanom slikom jednog svjetionika. (Onaj na Palagruži mi je zaista zapeo za oko.) Je li godišnji odmor uistinu godišnji odmor bez turista? Bez jutarnje kave u cool kafiću uz more? Noćnih izlazaka? Zgodnih Dalmatinaca? Pa, očigledno, mogao bi biti.

Moja se neodlučnost smanjuje. Koga sa sobom voditi? Pa mislim da ću izludjeti sve redom sa svojom idejom o godišnjem odmoru na svjetioniku. Samo da još pronađem trenutak za pitanje: “Tko želi ići na svjetionik?” I provjerim ima li signala, naravno.


Ela Vujanić – “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno. 

Editors choice