A kao autobus, A kao avantura

A kao autobus, A kao avantura

Kada sam prodala auto, svi su me pitali, pomalo zabrinuto, kako ću bez njega. A ja sam nesigurno i pomalo uzbuđeno odgovarala: “Pa, kao i većina ljudi na ovom svijetu, busom.” Nisam bez razloga osjećala blagu paniku; ispostavilo se da je vožnja gradskim autobusom nešto što se mora doživjeti, vidjeti, oslušnuti. Prva sedmica vožnje je prošla u upoznavanju, gledanju, čuđenju i prihvatanju nepisanih pravila koja jednostavno morate znati ako želite da do željenog mjesta dođete smireni, nepocijepani i u jednom dijelu.

Prva i najvažnija stvar je naoružati se strpljenjem i pozitivnim mislima. Iako vam se čini da vrijeme stoji i da se iz daljine nikad neće zavijoriti dim, zaštitni znak svakog autobusa, ne brinite. Nagnut na jednu stranu, sa licima priljubljenim za staklo, poslije minimum sat čekanja, pojaviće se i on. Njegovo veličanstvo – autobus. Vi za to vrijeme morate zauzeti strateško mjesto na stanici. To znači da stanete negdje odakle možete pratiti pogledom vozača i po njegovom licu pretpostaviti gdje će da stane. Pokušajte mu uhvatiti pogled. Pročitati misli. Telepatijom ga natjerati da stane ispred vas. Jako je bitno je da se zaustavi u krugu od 30-ak metara od označenog mjesta za stajanje. Kada ulazite, nemojte propuštati ispred sebe nikog osim bakica i dedica. Vozač autobusa ima pravo bez ikakvog objašnjenja zatvoriti vam vrata ispred nosa ukoliko vidi da je prevelika gužva. Ipak je komoditet u gradskom prevozu na prvom mjestu. Zato se nemojte ljutiti ako sa još par jadnika ostanete na stanici. Slušajte njihove psovke jer takve sigurno niste nikad čuli. Zapišite registarski broj autobusa i utješite se mišlju da ćete tužiti vozača. Ponavljanjem psovki i maštanjem o zadovoljenju pravde vrijeme će proletjeti.

Druga stvar je mp3 ili bilo koji uređaj koji će vas poštediti slušanja omiljenog muzičkog pravca vozača. Nemojte očekivati da ćete u autobusu slušati Massive Attack ili Bowie-a; svaki vozač autobusa jednostavno mora slušati narodnjake iz pakla (refren koji mi se urezao u pamćenje: “Ej da su suze srebrni novčići, palatu do neba mogla bih podići.”). Bilo bi poželjno da niste od onih koji glasno iskazuju svoje negodovanje. Zapamtite: u autobusu je bog, šef, direktor, gazda – jedino i samo vozač autobusa. Ako on voli takvu muziku, vole je i ostali. Nemojte se izdvajati iz mase cuckanjem i negodovanjem sebi u bradu. Tako samo možete privući pažnju i rizikovati da ostatak vožnje budete predmet ispitivačkih pogleda, bezobzirnog buljenja i praćenja svakog vašeg pokreta. Svaka različitost kažnjava se neprestanim i iritirajućim zurenjem. Zato, stavite slušalice u uši i pravite se da i vi slušate nešto slično. Preporuka: Barry White. Kontrast između baršunastog, toplog vokala koji smiruje i napetih izraza lica vaših saputnika dok koče nogama umjesto bezbrižnog vozača koji prolazi kroz crveno, neprocjenjiv je.

Treća stvar koja bi bila poželjna je da imate dubok i prodoran glas, ali ne da bi pjevali sa šoferom, već da bi, dok bezazleno i strpljivo stojite na srednjim vratima i očekujete da se otvore na stanici, a ona se ne otvaraju, mogli da viknete: “majstore, mazać” (mazać: riječ koja u autobuskom žargonu znači ima li izaći, spojena u jednu zbog panike i žurbe kojom je nesretni pojedinci izgovaraju) i “alo, srednja”. Iz nekog neobjašnjivog razloga, srednja vrata se rijetko ili nikako ne otvaraju, pa je potrebno da se, bar dvije stanice ranije, progurate i stanite tik do vrata. Ignorišite coktanja jezikom u znak neodobravanja dok se naslanjate i gnječite leđa nepoznatim ljudima, kese koje vam se petljaju između nogu dok iste pokušavate zaobići. Pomislite kako će izgledati kada budete morali da “podviknete” majstoru da otvara i da ćete vjerovatno morati da istrčavate iz busa pri punoj brzini (zaboravila sam da kažem da se vrata u tom slučaju otvore kada bus krene, da ne kažem jurca ka sljedećem odredištu). Ukoliko budete brzo istrčali, šanse da vam ostane noga, ruka, torba ili ne daj bože glava u busu su skoro pa minimalne. Tako da, što se guranja i laktanje tiče, samo naprijed. Možda vam to pomogne u nekim drugim životnim situacijama, kada treba da napredujete npr. na poslu.

Ono što je najbolje u ovim vožnjama je vaša stanica. Vaša je ona na kojoj izlazite i vi joj se radujete jer znate da ćete biti nagrađeni onog momenta kada izađete iz busa. Nagrada se manifestuje u čistom vazduhu (zaboravila sam napomenuti da se prozori u autobusu ne otvaraju, jer je propuh ubica broj jedan na ovim prostorima) koji udišete punim plućima. U tim momentima se čak pitate zašto uopšte pušite i zagađujete okolinu kada je tako divno disati. Sreća, zadovoljstvo i razdraganost natjeraće vas da se smješkate i možda čak mahnete zgužvanim putnicima koje ste ostavili iza sebe. Učinite to. Dajte si oduška. Jer, avantura je iza vas. Do sljedeće vožnje.


Vera Stanković je sve samo ne health freak. Ništa povrće samo fast food. Nezdravo, but who cares. Voli kišu i sunce istovremeno. Miris knjiga. Zujanje sa prijateljicama. Parfeme i sladoled. ”I don’t care what anybody says about me as long as it isn’t true.” (Truman Capote)