Ako se sakrijemo, sve će nas zaobići. Odnosno, sve dobro. Ni na koji način nećemo izbeći usamljenost, besmisao, tugu, prazninu, bol i gubitak. Ne postoji mesto gde možemo da se sakrijemo od života. Dok smo živi. Ako zadržavamo dah, šunjamo se i krijemo u senkama, nastojeći da budemo nevidljivi pred očima sudbine, postići ćemo jedino da nam se vrti u glavi od nedostatka kiseonika, da nas bole pluća od suzdržavanja reakcija, da nam okoštavanje napadne povijeni vrat i iskrivljenu kičmu, i da umesto glavne uloge u sopstvenom životu igramo neku epizodu. Osrednje i neubedljivo.

Ako smo svesni kako nam sudbina dahće kraj uha, upoznaćemo onaj osećaj da smo na početku nekih stvari koje će imati vrlo bolne posledice i razrešenja i da možemo da odlučimo da se ne upustimo u njih. I znaćemo da moramo da prođemo kroz to iskustvo i da nam je bolje da ne pokušavamo da se sakrijemo, nadajući se da ćemo izbeći gnev bogova. Znaćemo da je to lekcija, koja će se ponoviti na drugi način, možda bolniji, ako je ne savladamo sada, onako kako se nudi.

Neke stvari je bolje započeti, čak i ako nemamo nade da ćemo ih uspešno dovršiti. Neke izazove je bolje ne odbiti, iako nam preti rastrojstvo, bol i patnja.

Ne radi se o božijem gnevu, naravno. Takozvana viša sila ne radi tako. Radi se o aktiviranju mogućnosti. Modela čije skice stoje u nacrtu našeg životnog puta. Koje su nam date da ih doživimo, integrišemo, ugradimo u sebe, da se promenimo, odrastemo, prosvetlimo. Da spoznamo, razumemo i osetimo.

Da prenesemo svoju istinu onima koji hoće da je čuju. Koji je negde takođe osećaju. I strepe od nje, pitajući se da li im je možda pametnije da se pritaje i sakriju i ne dišu neko vreme.

Možda je koncept sudbine, onako kako ga obično shvatamo, suviše fatalistički, suviše ograničen i deluje potpuno bezizlazno. Ali ako sudinu ne možeš da izbegneš, proširimo u zašto bi je uopšte izbegavali, možemo da primenimo koncept prihvatanja, umesto izbegavanja. Možemo da se usredsredimo na ono što možemo.

1 527077 Ako se sakrijemo, hoće li nas gnev bogova zaobići?

A možemo da sagledamo svoj strah od suočavanja sa neprijatnostima, svoju nespremnost za sve borbe koje nam predstoje i mogućnost da se iskustvom u borbama koje prihvatamo, pripremimo za one koje predstoje.

I to su borbe u kojima nema pobeda. Samo povremenih uspeha i čestih neuspeha. Povremenih uspona i sigurnih padova. Krahova i lomova u kojima se izubijamo i oštetimo, pa se iscelimo i ojačamo. Dok smo živi. Izbegavanjem borbe, izbegavamo život. Što je još besmislenije, nego što život inače jeste.

Zašto da se borimo, kad možemo da se sakrijemo?

Samo zato što sakrivanjem odustajemo od onih uspeha i uspona koje možemo da ostvarimo. Što tako gubimo ono jedino što vredi, a čega je tako malo. Sakrivanjem prihvatamo stalan poraz, stalan neuspeh, stalni pad. Aktiviramo onu najbleđu, najamaterskiju i najružniju skicu sudbinskih predodređenosti. Tavorenje, bez ijednog bleska trijumfa.

Vrtoglavica od nedostatka vazduha u memljivom podrumu koji pruža skrovište, suštinski se razlikuje od vrtoglavice na razređenom vazduhu vrhova koje osvojimo.

Nema božijeg gneva i nema sigurnog skloništa.

Samo goli život u dubokim udisajima, koliko god nam je dato.


Aleksina Đorđević

 

Comments