Intenzitet doživljaja dovoljan je da glumu pogrešno shvatimo kao emociju. Dramiti nije moguće bez svedoka. Besmisleno je. Sami sa sobom možemo da plačemo, tugujemo, da se plašimo, da osećamo. Ali to je teško i strašno. Ne želimo to da radimo. Radije bismo da nas neko uteši. A dovoljno je utešno da nam bude publika i pruži nam priliku da odigramo ono što je tako teško osećati neposredno.

Osećanja traže da ih otpustimo, da ih priznamo, da se sa njima suočimo. Pošto smo retko u stanju da sami iznesemo toliki teret, onda pribegavamo drami. Naučimo da ih kanališemo odigravanjem i dramljenje postane naš emotivni ventil.

1 33 Anketa: Zašto dramimo? 2 32 Anketa: Zašto dramimo?

Kao da se umesto u sagledavanje i razumevanje sopstvenih osećanja upustimo u dramatizovanu, romansiranu, obrađenu priču o njima. Drama nas obuzima, kao da je stvarna.

Ali nije. Drama posreduje između nas i stvarnosti.

Kao kad između sebe i ogledala imamo šarenu lelujavu koprenu, koja naš lik čini lepšim, izuzetnijim, tragičnijim, zanimljivijim.

Biti glavni glumac u dramskim scenama, prikazima, performansima, mnogo je zabavnije nego biti realan, razuman, otvoren i spreman za otkrivanje uzroka i saniranje posledica.

Kad dramimo, uopšte ne moramo da se bavimo posledicama, to nas ne zanima, nije predviđeno scenarijem.

Scenario se bavi samo efektima. Prosipanjem efekata svuda unaokolo. I tako se ubacimo i pljuštimo unaokolo kao kiša kišnih glista.

I boli nas uvo što je publika zgrožena. Važan je efekat. Svaka njihova reakcija je hranljiva poput aplauza. Ona nam govori da smo bili ubedljivi. A to je sasvim dovoljno da budemo zadovoljni sobom. Da se umirimo i utešimo. Da u miru pronađemo inspiraciju za sledeće odigravanje.

Naravno, mi to ne radimo svesno. Možda polusvesno, a možda ni toliko. Ali neki lukavi, samoživi, izvitopereni, paćenički deo naše izgubljene duše posmatra sopstveno izvođenje. I posmatra publiku. Ocenjuje reakcije. I procenjuje sadržaj. Ovde treba pojačati efekat suzama. Tamo treba produžiti ćutanje. A onda se obrušiti gromoglasno. E, sad se publika stvarno uključila – krive lica, dižu glasove, uključuju se. Prava interaktivna drama. Dobro, ne baš prava, jer ne menja naš scenario i dramski tok. Ali mi ne želimo da nam oni preotmu ulogu. Dovoljno je da ih naprimamo toliko da odreaguju.

Ako kišne gliste nisu bile dovoljno ljigave i brojne, zasućemo ih nečim ljigavijim. Dodaćemo kofu patetike, bure samosažaljenja, dve šake besa i suptilni prstohvat ojađenosti.

Glavnog glumca neće obeshrabriti komentari kao što su daj, ne drami, niti to što je poznat kao dramoser.

Dramoser ne smatra da je provaljen, kad mu se direktno ukaže na njegov mehanizam. On to upisuje u registar reakcija, kojima se drama hrani.

Ono što ne može da smisli i što ga istinski izbezumljuje, jeste ignorisanje. Ali čik pokušajte da ignorišete dramosera! Pa da vidite kako je to imati posla sa nasilnikom. Jer neće vam dozvoliti da ga ignorišete, skakaće vam po glavi i maltretirati vas, dok ga ne udostojite reakcijom. Ako potpuno izgubite kontrolu, pobesnite i udarite ga – drama je kompletna. Nasilnik je uspeo da projektuje svoje nasilje na vas.

Jer dramljenje je svojevrstan oblik siledžijstva.

Nad mozgovima publike.

Aleksina Đorđević