Dnevna konverzacija sa ljudima koje srećemo – taksista koji nas stalno vozi, prodavačice u radnjama u koje stalno svraćamo, kolege, poznanici koje usput srećemo, nepoznate osobe sa kojima se nalazimo na istom događaju – za sve te susrete važe konvencionalni zakoni ćaskanja. Velika je veština razgovarati uopšte ni o čemu, a ostaviti utisak vedrine i živog razgovora, kao što je i veština ćutati kad je ono što biste pričali prosto ništa – ni na koji ne govori o vašem unutrašnjem životu.

Poznajem mnogo ljudi željnih smislene konverzacije, a svako od njih ima svoj domen najsmislenijih stvari, o kojima želi da razmenjuje utiske i zapažanja. Nedavno mi je jedan od njih objašnjavao kako se oseća ispražnjeno, zgaženo, gotovo iskorišćeno, posle nekih razgovora koje nije želeo da vodi. Rekao je nešto ovako: “Vidiš, kad pričam s tobom, ja sam posle toga… Pun tebe. Razumeš? Kao da sam ti dao i preneo ono što sam imao, a ti si meni dala svoje i to traje neko vreme… Razumeš?”

Razumela sam. Posle smislenog razgovora ostane utisak. Kao da se nešto dogodilo. Kao posle ljubavnog susreta, koji vas ostavi istovremeno slatko ispražnjene i potpuno ispunjene. Razmena. To je ono što čini događaj. Dali ste i primili i ta energija u vama treperi neko vreme i održava vam duševnu sitost.

razgovor 2 Da li ste i vi gladne SMISLENIH razgovora?
Comments