boy with gun Dečko koji je ubio ljubav

Oni su ti koji su učinili da postanemo ovakve kakve smo danas

Ide ovako:

Ona nije baš najbolje znala šta je to ljubav. Mislim, znala je da joj se nešto komeša u stomaku kad ga vidi i kad im se pogledi sretnu. Nekada je tako iznutra nešto jako probode i preseče joj stomak, kada iz mase izdvoji njegovo lice. Znala je da razmišlja i projektuje, pravi neke male filmove u glavi, uvek sa njim u glavnoj ulozi. Uvek su imali happy end. Ti filmovi, mislim. Ali, to nije bila ljubav. To su bili ti glupavi leptirići, i njenih 17 godina. Znala je ona to, bila je savršeno srećna sa produženim pogledima u prolazu, kada je mogla da se zakune da se ugao njegovih usana izvije u jedva primetan luk, a opet, dovoljan da pokrene oluju, haos, lavinu pitanja. A šta ako?

“Ništa! Ništa ako. Ako ne postoji, i ne misli o tome!” – naredila bi brzo sebi. I tako iznova i iznova. Znala je da je tako najpametnije. Čula je toliko priča o njemu, znala je sve njegove mane. A bilo ih je. Nije bilo ničeg nevinog u tom poluosmehu koji joj je sve češće slao. Kao da je bio… predatorski, proračunat. Znala je i to. Ponekad. Ponekad bi zaboravljala.

A što su osmesi i pogledi bili češći, bilo je potrebno duže za zaborav. Valjda je to do tih leptirića i godina, ali sve više dobrog je videla u njemu. Iako okovan reputacijom ženskaroša i lažova, sve jasnije je videla budućnost u kojoj on postaje mio, pitom, njen. Sve više je bila spremna da učini šta god je potrebno da tako i bude.

I krenuli su. Prvo pozdravi, koji su se pretvorili u razgovore. Zatim poruke, koje su se pretvorile u višečasovne telefonske razgovore. Pa piće, bioskop, prvi poljupci. Drugi, treći, dugi poljupci. Veza. Za nju više nije bilo druge strane njegove ličnosti, one na koju su je svi upozoravali, bio je onakav kakav je sa njom – divan i pažljiv. Njen.

I ona je bila njegova. Dala mu je sve, nesebično i potpuno. On je davao samo ono što je hteo, ali znao je da učini da i to deluje kao dovoljno, i pravo. Nije čula laži u njegovim rečima. Nije videla da su njegove priče samo to – priče, za lakoverne, toliko puta ponovljene i dobro uvežbane. A možda to i nije bio slučaj. Nikada do kraja nije shvatila da li je od početka bila prevarena ili je u nekom momentu krenulo nizbrdo.

Bilo kako bilo, ubrzo su već bili nizbrdo i od nizbrdo. Sve one potisnute, ili samo dobro skrivene mane, isplivale su na površinu. Ali do tada su njeni leptirići iz stomaka proleteli kroz sve delove tela, pa i do glave. Pomutili sve. Iz njene percepcije, percepcije jedne zaljubljene devojke, to je sve bio samo loš dan. Loša nedelja. Loš mesec. Loš period.

Mnogo je vremena prošlo pre nego što je prihvatila da je sve to u stvari bio jedan loš izbor. Greška, i to ona koja te na jedan surov i okrutan način uči da je nikada više ne ponoviš. Ona koju pamti. Koja ju je srušila i ponovo izgradila – čvršću, nepoverljivu, proračunatu, sličnu njemu.

Tu gde je kraj, dugo stoje tri tačke. Ne zato što se ona vraća njemu, već zato što se njihova priča nastavlja u svakom njenom sledećem pokušaju. Sada sa njom u ulozi onoga ko ne daje mnogo – ne zato što ne želi, već zato što ne sme, ne ume više. Sada je ona ta koja uzima sve, pohlepno i sebično, kao nadoknadu za nešto što je tada izgubila. Ona je ta koja dolazi i odlazi kada hoće.

A ipak, ona i dalje čeka da naiđe neko ko će oživeti to što je on ubio. Neko ko se neće pomiriti sa tim da mu to ne dozvoli, kao što ume. Kao što ju je on naučio.


Mina Al Ansari – oseća da ima bar dva alter ega, koji se međusobno ne podnose i nada se da će jednom uspeti da ih pomiri, iako tada verovatno ne bi znala šta će sa sobom. Od svog tog unutrašnjeg mira može joj biti dosadno. “You see things and say – why? I see things and say – why not?”

Comments