Ima takvih momenata. Ne kad nećete ništa, kad sve odbijate, nego kad ste jedino u stanju da hoćete i prihvatite ništa.

Hoćete da niko ništa ne čini za vas.

Hoćete da se ništa ne dešava.

Hoćete da ne želite ništa.

Hoćete da ne činite ništa i da ne idete nikuda.

Kad vam se desi da upadnete u unutrašnji vakuum, vreme vam se uspori i razvuče, a ništa je jedino gde možete da budete i što možete da podržite.

Oko vas se ništa neće zaustaviti samo zato što je vas obuzelo ništilo. Ne ništavilo, jer to ima neki mračan i depresivan kontekst, nego ništilo, u smislu baš ništa. I pogotovu u smislu da vam je potrebno ništa i da ste zadovoljni ničim.

Verujem da znate o čemu govorim i da poznajete te momente koji su zapravo izlazi za hitne slučajeve.

To znači da vam se sve prepunilo svačega i da ste verovatno neko vreme, možda vrlo dugo, bili prinuđeni da trpite svašta, činite svašta, pokušavate svašta, preopterećeni svim i svačim što se obrušilo na vas. Morali ste tako, da vas to sve ne bi zatrpalo. I teško da je bilo makar malo praznog hoda koji niste morali da iskoristite da se odmorite i naspavate, nego ste mogli da ga usmerite u održavanje identiteta i integriteta. Toliko vas je sve razapelo, da ste se rasplinuli u ništa – ja.

I kad takvi periodi prođu, oni se ne leče tako što odmah dograbite sve što ste bili pre nego što ste se pokidali i nastavite brže bolje da se aktivno bavite radom na sebi, svojim hobijima i interesovanjima, izlascima i druženjem.

Ne. Prvo malo morate da ne morate ništa.

Fotolia 48728342 S Hoću ništa

Veliki je blagoslov naći se u vakuumu u kome osećate jedino rasterećujuće prisustvo ničega

Ništa je lekovito. Nema vanrednih situacija i zahteva. Ono redovno što mora da se obavlja, teče ustaljenim tokovima, ne zahtevajući neko posebno angažovanje. Zapravo, to redovno je ništa u odnosu na sve ono vanredno.

Možda se u vanrednoj situaciji nije odvijalo nešto posebno napeto ili strašno, tragično ili mnogo van tokova dnevnog života, ali ako ste se vi osećali rastrzano, pritisnuto, preopterećeno, raspamećeno i na rubu da se razbolite ili da poludite, drugo merilo vanrednosti uopšte i ne postoji.

Takve situacije moraju da kulminiraju i onda se dešava ovo ili ono. Ili se izmaknete i spasete ili se sistem uruši do te mere da se rešenje nametne. Šta god se desilo, bilo da ližete rane u nekom utočištu ili se izvlačite ispod ruševina i pokušavate da sagledate šta ćete sa čim sastaviti, period ničega dolazi. Ulazite u lekoviti vakuum.

Jer kad se oporavljate, onda ne morate ništa. Ne zato što niko od vas ne traži ništa jer imaju razumevanja za vašu situaciju, nego zato što je vama samima jasno da nećete pristati ni na šta veće od ničeg.

I onda ne činite ništa. Samo boravite i egzistirate. Ne osećate nezadovljstvo, ni posebno zadovoljstvo, zapravo, uopšte vam nisu potrebna nikakva osećanja i onda vrlo zadovoljno ne osećate ništa.

Veliki je blagoslov vakuum ništila. Tu možete da budete razgolićeni i komotni, ne morate da prihvatate i odigravate nijednu ulogu, ne morate čak ni da budete to što jeste, jer taj imperativ uvek sa sobom nosi delanje u pravcu otkrivanja svega što jesmo.

Možete da budete ništa, da činite i ništa i boravite u ništilu.

Kao u vazdušnoj banji. Ili slanoj sobi.

Duša poznaje ništilo i koristi ga da se odmori i regeneriše.


Aleksina Đorđević je matora ribetina. Zna sve i neće vam reći. Ne daje savete i ne proriče budućnost, osim ako je baš mnogo nervirate. Užasno komunikativna, a provokaciju smatra najzabavnijim oblikom komunikacije. Izvodi striptiz za pismene.

 

Comments