Ako sam se opet razočarala, da li to znači da sam opet najpre bila očarana? Ili sam samo opet očekivala da ću se očarati, pa sam se razočarala što se to nije desilo? Jesam li se sve vreme igrala sama sa sobom u svojoj glavi, moždano onanišući na čarobnu sliku koju vidim samo kad žmurim, tojest, dok slika ne dobije dimenzije u prostoru i dok ne progovori?

Razočaranost ponekad ima veze sa očaranošću, doduše. Ali, kad dovoljno dugo živiš, vrlo malo toga može da te očara. I kad te nešto očara, prepustiš se tom osećanju, kao iznenadnom zraku sunca po tmurnom i hladnom danu. Podigneš lice i samo osećaš kako te sunce greje. Uživaš. Ne očekuješ da će potrajati. A ne razmišljaš ni o tome da će ubrzo naići neki oblak i da neće potrajati. Prosto, smešiš se zraku sunca, a on te miluje zauzvrat.

Kad te obuzme očaranost drugim ljudskim bićem, zaljubljenost ili divljenje i obožavanje koji su vrlo slični zaljubljenosti, razočaranje sledi čim shvatiš da si se zaljubio u nekoliko površnih osobina, ispod koje se krije neko običan, uplašen, stisnut, nepametan i sebičan. Ili kad upoznaš onog kome se diviš i to u nekom nereprezentativnom momentu, kad kaže ili učini nešto što ti se ne sviđa, pa se ohladiš potpuno.

Ali, ko je uopšte dostojan divljenja i obožavanja? Svako o kome je ikada spevana pesma, napisana priča, čija je sjajna ličnost imala istorijski, kulturni i umetnički značaj i uticaj, naprosto je idealizovan. Ne znaš kakav je neko, dok ga ne pogledaš u oči i razmeniš neke reči sa njim.

O, lako je kad dovoljno dugo živiš. Neće te očarati laskanje i ljubaznost, ali prepoznaćeš i umeti da ceniš nečiju otvorenost, srdačnost, prisutnost i svesnost, a to se odmah vidi.

 Iščekivanje čarolije: Opet sam se razočarala

Najbolje u smislu očaravanja što možeš da dobiješ kad već dovoljno dugo živiš, jeste kad o nekome imaš pogrešno negativno mišljenje, koje formiraš kao posmatrač sa strane. Pa misliš da je neko uobraženi drkadžija, a onda ga upoznaš i odmah shvatiš da uopšte nije uobražen i da u njegovom drkadžijstvu nema mnogo arogancije, ali ima sasvim dovoljno stava i principa.

Ulazeći u neki odnos, u neku priču ili projekat, ulažeš sebe i očekuješ da ti se ulaganje isplati, da nečim rezultira, da imaš satisfakciju. Ali ako u neki odnos ili priču uđeš sa dobrim osećajem, koji se pretežno odnosi na to da se dobro osećaš u tom odnosu i toj priči, onda nemaš očekivanja koja mogu biti izneverena. Nećeš se razočarati, ako stvar ne ide. Nećeš se osećati uvređeno i uskraćeno ako se priča završi pre nego što je potrošiš do kraja i ispitaš u njoj svoje granice i mogućnosti.

Možda će ti biti malo žao što druga strana u tom odnosu i toj priči nije prepoznala isti taj dobar vajb i tu priliku za ispitivanje svojih performansa, ili što se umorila i potrošila brže od tebe.

Ali neće te mučiti razočaranje. Nećeš se pitati šta je bilo pogrešno. Jer ništa nije pogrešno, samo je tako kako je. Ubaciš još jedan biser u svoju kutiju za bisere i pomisliš kako ćeš možda imati privilegiju da živiš dovoljno dugo, da je napuniš do vrha.

Aleksina Đorđević 

 

Comments