Eh, ako ste mislili da će ovo biti neko lako štivo, onda su vas slagali o tome šta je kabare.

Duhovito, razuzdano, šljokičasto i bučno slavljenje života u čekaonici sa jednosmernim vratima. Uđete i ćao. Gotov je vaš kabare. Sledeći!

I šta čovek da radi ispred, nego da se zajebava koliko god može? Osim što već radi sve što radi, a što nije ni malo zabavno, duhovito ili razuzdano, a ponajmanje šljokičasto.

Svi smo u čekaonici, ali ne učestvujemo svi u kabareu.

Prvo, neki nemaju pojma gde su, bez obzira da li su tek pristigli, ili su sledeći.

Drugo, neki vole druge žanrove, pa ne dižu glavu od drame i tragedije. A bogami, ni od horora.

Oni što vole SF, oni se uklapaju, ma koliko ludi bili. Njima ionako sve svetluca, jer vide zvezde čim zažmure.

kabare Kabare u čekaonici

Morate sami da se zabavite, a verovatno i da animirate okolinu. U suprotnom, nećete samo umreti, nego ćete umreti od dosade.

Kaže meni jedan suigrač u kabareu, doduše nesvestan, jer je mlad – ti bre, šta ‘oćeš ti, ti imaš tri’es’ godina! – hoteći da istakne moju matorost. A ja se razgalim neviđeno, jer u tom trenutku, u kabareu ide moja tačka:

Hvala ti sinko, uzimam svih trideset! I častim pet, nek ide život!

Pa, nikome nije bilo smešno kao meni, ali nije ni bila neka publika. A falilo je i učesnika.

A zatim, u čekaonici, ali ne metaforičkoj, nego pravoj, kod lekara opšte prakse među brojnim krkljavim i bolnim mladim i matorim učesnicima kabarea, koji svi redom izgledaju kao da su sledeći pred onim jednosmernim vratima – zaista je teško poverovati da ćete od lekara uopšte izaći živi, a kamoli da će vam od nečega što vam oni rade ili prepisuju, biti bolje – dakle, u pravom predvorju pakla, proigrava pored skapanih čekača medicinska sestra, koju poznajem. Krupna, rumena, nasmejana, beli mantil i pogled pravo, profesionalni stav. I onda me vidi i nasmeje se onako, kao da ne može da odoli da ne podeli nešto sa mnom.

Priđe mi i kaže: Pita me ćerka, mama, a gde nastupaš?

A ja gledam gore u njeno lice, iz perspektive čekača na klupi i ništa ne razumem.

I onda ona pogleda dole u svoja stopala, a ja pogledam za njom.

I ugledam šljokičaste čipkane crne čizmice i njene prstiće kako zadovoljno mrdaju u njihovim oblim zatamnjenim vrhovima.

Šta više reći o kabareu? Ako ga sami sebi ne priredite u čekaonici, umrećete smrtno se dosađujući.


Aleksina Đorđević je matora ribetina. Zna sve i neće vam reći. Ne daje savete i ne proriče budućnost, osim ako je baš mnogo nervirate. Užasno komunikativna, a provokaciju smatra najzabavnijim oblikom komunikacije. Izvodi striptiz za pismene.

Comments