Kad te pronađe ljubav

Kad te pronađe ljubav

Silazim s vlaka i vraćam se u svoju roditeljsku oazu, utočište topline, mira i sigurnosti, kilometrima daleko od moje donedavne adrese. Adrese pod svjetlima velegrada koja živi cijelu noć, svake noći. Puna predrasuda pomislih koliko me dosadnih dana čeka…

“Nema šanse da ovdje upoznam nekoga koga ne znam od ranije”, govorim prijateljici. Ona se smije i objašnjava mi kako život u našem rodnom gradu ima svoje čari. “Ako ništa drugo, možda konačno sa znaš-već-kime definiraš onu nenormalnu situaciju!” Da, baš. Znam-već-tko postoji u mom životu već (pre)dugo. Za njega me veže smijeh, sloboda i trenuci zabave bez ikakve brige. Međutim, njega sam kao prekrižila iz života, ali mali vrag se uvijek uspije ušuljati na stražnja vratanca i napadne s leđa.

tumblr llfxnhLvSB1qk0yrvo1 500 Kad te pronađe ljubav

Neke ljubavi vredi čekati

Tamo negdje u njegovoj blizini krio se netko tko je čekao svojih pet minuta sa mnom. Pokušala sam poslušati “mudre” savjete prijateljica u dugogodišnjim vezama i dati mu više od pet minuta, ali završilo je već negdje kod četvrte. Mislila sam da možda ono “Pa daj priliku i njemu i sebi, možda se zaljubiš, možda nije loš, možda ako se natjeraš…” i nije tolika glupost. Ali – crvc! Drage moje, opet sam bila u pravu. Previše možda vodi u “ain’t gonna happen”. Zovite me čudnom, ali nikako i nipošto se ne želim prestati voditi onime da je najvažniji onaj prvi svemirski klik koji je ovdje nedostajao od samog početka.

Gušila sam samu sebe te četiri minute i to jednostavno nisam bila ja. Vidjela sam u ogledalu curu koja se prilagođava i slika je istoga trenutka pozelenila. Prilagođava se nekakvom smirivanju, obavezama, dosadi i manjku originalnosti. Pobjegla sam u zadnjoj minuti prije nego je došlo do situacije da me zauvijek zamrzi.

Bože, koliko me sreća, nekakva single sreća, obuzela poslije toga. Bila sam ponosna na svoju odluku i na vraćanje svojoj staroj ja. Ja koja ne želi pristati na to da se skrasi pored nekog samo zato što je to možda poželjno. Ne mogu biti jedna od onih djevojaka koje bi probale nešto čisto da se proba, pa na tome bezuspješno radile kako bi rekle da su zauzete. On je moj potez proglasio odlukom emocinalno oštećene osobe koja dugo nije bila u vezi pa više ne zna kako se radi. Oh, koliko je to miljama od točnog zaključka! Zar se mora znati kako se to radi? Postoje li neka nepisana pravila kad je u pitanju ljubav koja u moje ruke očito nikad nisu došla? Jesu li odnosi drugačiji od drugih produkt mog emocionalno oštećenog srca?

Na tren sam si dozvolila da pomislim kako je njegov povrijeđeni ego možda ipak u pravu i pokušala otkriti što me to emotivno oštetilo i zašto živim po nekakvim drugačijim pravilima. Ipak, samo na tren.

Pod cijenom da nikad ne smirim svoj nemirni single duh, i dalje sam odlučila da se neću odreći svemirskih trenutaka koliko god oni trajali. Netko živi za formalizme, dugotrajne navike, a neki, poput mene, žive za trenutke. Nije bitno igraju li se oni po pravilima, dapače, poželjno je da se pravila krše ili da ih uopće nema. To su oni trenuci zbog kojih se osjećam živom. S gospodinom Povrijeđenim bila sam emotivni mrtvac, a mnogi bi pomislili kako sam osvojila dobitak na lotou.

I tako, prepuštena sama sebi i svojim mušicama, čvrsta i odlučna u tome da još nitko neće moći pokvariti moju single sreću, dogodio se nevjerojatni trenutak originalnosti i spontanosti o kojem ni u najluđim snovima nisam sanjala.

Pojavio se neočekivan, iznenada, pred zoru. I dok sam već krenula stavljati masku nedostupnosti i neosvojivosti, pogodila me neka neobična munja kakvoj se nipošto nisam nadala. Svemir se urotio da me zaustavi u mojim namjerama i da me apsolutno uznemiri.

Poruka prva, druga, treća, sastanak i dok se nisam ni osvrnula oko svoje ose, nađoh se potpuno slomljena pod utjecajima tople struje sa onim nemogućim osjećajem leptirića u stomaku.

Što ću sad?! Što ako se zaljubim?! Što ako se prepustim?! Zašto je takav? Svemiru, što si mi to napravio? Mislim, izbor ti je odličan. Savršen. Kao da si mi pročitao misli. Zar sam toliko glasna zapravo bila? Što ako se sad sve promijeni?

Što ako… ako… se sve već i promijenilo. Zar je moguće da se ovdje, u leglu uobičajenog, ustaljenog i dobro poznatog sakrilo nešto novo, nepoznato i neočekivano? Nešto, odnosno netko pred kime postajem ona prava, prirodna ja, do koje malo tko može doprijeti.

Nazvala sam prijateljicu. “Upoznala sam nekog.” Pa tišina s moje strane. Duga tišina. “Iiii?”, upitala me. “Pa ništa, bojim se da je super!” “Ah, vidjet ćemo koliko će te to sad držati!”

Baš. Zapravo, nije bitno koliko. Bitno je da trenutno živim trenutak koji ne samo da me drži, nego potpuno vlada mnome. A sve to u za ljubav naizgled beznadežnom mjestu.


Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.