Baka je ispekla hleb. Velik, žut, krckave kore. U Beogradu nema tolikih hlebova. Budi me mirisom. Ona je čarobnica. Kreće se po kuhinji kao na krilima. Ne pravi buku. Majka je nervozna. Uvek žuri i kasni. Baka nikada ne pokazuje da je boli, da joj je hladno, da je tužna. Uvija hleb u snežno beli salvet i sprema ga u kredenac.

Kredenac. Svetlozelen, širok, ogroman. Nepresušna riznica zanimljivosti. I trgovina, i ostava, i muzej, i škrinja. Sve u jednom. Baka otvara vratanca koja se jedina zaključavaju. Ubacuje hleb. Zašto se hleb zaključavao u davna vremena? Nisam znala. Baka je okrenula ključ, ali ga nije izvukla iz bravice kredenca.

Provirila sam iz sobe. Za stolom me već čekao komad starog prekjučerašnjeg hleba, namazanog džemom od šljiva i šolja mleka, na koje se nahvatao kajmak debeo za prst. Nisam ga volela. “Gradsko mleko nema kajmaka”, prigovarala sam. “Zato si tako providno bela”, govorila je baka. “Od mleka kome je i duša izvađena. Ni grad nema dušu”, umela je da kaže baka. Nisam znala mnogo o duši tada, pa sam je vezivala za kajmak. Duša je kajmak.

mmmm Kako je nekad bilo: Bakin kredenac

Dah tradicije, dah prošlosti

Čim je baka zamakla iza prvog ugla, u dva koraka sam se našla kraj kredenca. Znala sam tajni pretinac gde je baka krila čokoladu sa naslikanim galebom. Bilo je tu i sakrivenih kolača. Pod salvetama se mogao naći i po koji bombon sa končićem na vrhu, skinut sa jelke.

Iznad čokoladnog pretinca nalazile su se tri police pod staklom za koji su bile zadenute naše razglednice sa mora, kao i nekoliko fotografija. Iza slika i razglednica stajali su redovi tanjira i finijih gostinskih čaša, na komadu platna ukrašenog čipkom.

Na samom vrhu stara vekerica, srebrna, iz vremena kada se valjalo ustati u određeni sat. Sat su čuvale tri ruske babuške poređane u polukrug oko njega. Bakin osećaj za lepo. Iza leđa nasmejanih babuški šepurila se kristalna činija sa poklopcem do koje nikada nisam stigla. Zamišljala sam da su tu dijamanti, zlatnici, nakit, dragocenosti koje je baka sakupila u toku života. Sada znam. Bile su tu slike pokojnika. Kada bi ostajala sama, skidala je činiju sa vrha kredenca i pričala sa njima. Stari ljudi tako često pričaju sa mrtvima.

Iza vrata kredenca nalazilo se posuđe. Šerpe, stari neugledni tanjiri, okrnjene šolje, varjače – bakine igračke.

Čula sam bakine korake i hitro se vratila za sto. Nosila je u kecelji par jabuka. Poslagala ih je na vrh kredenca. Jednu je nemo stavila kraj mene. Zagrizla sam u sočno telo jabuke. Sok mi je potekao niz bradu. Slast detinjstva.


Priču “Plavi uvojak davnog proleća” na konkurs našeg magazina “Kako je nekada bilo” poslala je Jelena Štetić. Čestitamo na divnoj priči i želimo joj (a i vama) da pišete i šaljete nam radove.

Comments