Kako je nekad bilo: Čokoladne karamele

Kako je nekad bilo: Čokoladne karamele

Ponekad sam pogledala tu staklenku i zamišljala kako bi bilo dobro imati puna usta čokoladnih karamela. U trgovini, na kraju sela, kada me je majka poslala po neku potrepštinu, namjerno bi sve kupce propuštala prije sebe na red, samo kako bih mogla promatrati te glatke čokoladne užitke.

karamele021 Kako je nekad bilo: Čokoladne karamele

Nema ukusa kao što je ukus detinjstva

Otac je sam radio, a nas dječice, puna kuća. Bez obzira na neimaštinu i tada smo imali onu poznatu iskricu veselja u očima koja je i sa malo sjaja bila zadovoljna. Čekali smo kao “ozeblo sunce” taj datum u mjesecu, kada bi otac dobivao plaću. Znali smo i noći probdjeti čekajući u rano svitanje korake teških radničkih cipela koje su odzvanjale nešto drugačije nego ostale dane u mjesecu. Nas petero, u jednoj sobici poskakali bi na prozor kako bi ugledali crne krupne oči, osmjeh na licu našega oca sa saznanjem, da će dan odisati slatkoćom. I prije nego bi otac ušao u kuću, nas petero je već sjedilo za stolom. I majka je bila tu. Na njezinom licu bio je osmjeh i radost. Jutarnja kavu što je pripremila imala je opojni miris, nekako drugačiji. Kuću je ispunilo veselje toliko, da sam imala osjećaj kao da slike na trošnom zidu plešu uz tihu glazbu. Pa i sav ostali namještaj. Plamičak stare lampe poigravao se elegantno kao šarmer okružen damom od stakla. Taj trenutak uz “Dobro jutro, sinovi moji” pamtim kao što se pamti majčin pogled. Već sam zamišljala, kako dodirujem onaj poznati sjaj prelivene čokolade, vrhom jezika dodirnut, tek samo malo, kao kada se osjeti strah, da se nekoga ne povrijedi. U nozdrvama se nastanio miris papirnate vrećice koje sam pomno čuvala iz mjeseca u mjesec. Naši iskričavi pogledi bili su uprti u očevu ruku što je držala staru, pohabanu crnu torbu. Njegov osmjeh bio je dovoljan da nam srce zaigra od veselja. U tišini jutra čula sam šuškanje papirnate vrećice. Jednostavno sam znala, da je jedva čekala da izađe iz torbe i podari nam ono nešto s ljubavlju kupljeno, doneseno i darovano. I prije prvog gutljaja kave, otac je otvorio torbu, a iz nje kao milijun zvjezdica pojavio se miris čokoladnih karamela. Tada, mi stariji znali smo točno koliko ih ima. Oni nešto mlađi brojali su na prste. I znali su, da jagodicama prstiju jedne ruke će dotaknuti ono što im pripada. Na starom hrapavom stolu rasulo se dvadeset i sedam čokoladnih karamela. Uz pokoji gutljaj kave otac bi napravio šest hrpica od slatkih razasutih bisera. Svakome je pripadalo po pet karamela. Možda se pitate, ali i ne morate. Ostale dvije bile su namijenjene za oca i majku. Svatko od nas uzeo je jednu i darovao usnama tu slast dodira. Kao pet dukata, na dlanu, dodirivala sam neprocjenjivo bogatstvo slatkoće. Više mi nisu bili važni ni dani u mjesecu, niti koliko ih treba proći, jer u podsvijesti sam znala, da će opet jednog jutra u mjesecu, moj otac donijeti čokoladne karamele.


Priču “Čokoladne karamele” na konkurs našeg magazina “Kako je nekada bilo” poslala je Mirjana Pejak. Čestitamo na divnoj priči i želimo joj (a i vama) da pišete i šaljete nam radove.