Rekli su mi: Ne budi tako hladna! I još: Znaš li ti da voliš?

Sreća pa ja uopšte ne mogu da čujem. Moj mozak u stanju je da automatski odvaja važno od nevažnog, zanimljivo od nezanimljivog, iskreno od lažnog. Sa zadovoljstvom ubija riječi. Sve što je nepotrebno nestaje u ambisu mog odavno izgubljenog razuma. Ipak, ja volim.

Ne vjerujete mi? A i zašto biste. Ko sam uopšte ja? I šta vam značim? Danas svi žele odgovore, dokaze i potvrde. Vjera nam odumire, uzalud je budimo iz kome. Biljka, eto šta je naša vjera. Nikad je nije bilo lakše iščupati. Ni presaditi. A još lakše pojesti.

I zašto biste onda vjerovali meni jednoj, meni usamljenoj, meni dalekoj?

Ne vjerujete ni u mnogo očiglednije stvari. Muško si? Dokaži. Imaš novca? Dokaži. Imaš dvije ruke? Dokaži. I tako u krug.

Više nije dovoljno voljeti onako za sebe, tajno. A da ne spominjem neodređenu ljubav! Koja banalnost, koja glupost, kažete. Ljubav ne postoji ako nema objekta te ljubavi. Ako objekat ne zna. Ako riječi ne prelome jezik. Jezik joj daje smisao. Smisao u opštem besmislu, zar i to nije besmisao?

Ja volim svaki novi dan. Volim ljude, volim dodir, volim šapat. Volim muziku, volim priče, volim tišinu. Volim i ružno, volim i glupo, volim i sebe. Kao i mnogi drugi. Samo, ja znam da ljubav postoji bez obzira na smijer, na koncentraciju, na objekte. A i zašto ne bi? Ljubav je u stanju da pređe toliko prepreka i da dostigne toliko ciljeva da ne vidim zašto ne bi postojala sama za sebe, neka opšta ljubav, univerzalna, prosta, pomalo nedorečena, prema mnogo čemu. Da, ona može postojati nezavisno od riječi, čak i od dodira, od misli, mirisa. Nit što nas spaja, energija što nas pokreće. To je moja dogma. Moja religija.

Ne vjerujete mi, zar ne? I dalje mislite da sam hladna, da sam daleka, nedodirljiva, da tražim izgovore?

Predrasude bole. A čak ni ne nosim oklop. I zastava mi je tek na pola koplja podignuta. Dostupna sam.

Dostupna i za ljubav u dvoje.

Ne miči usnama... Kako voleti bez volim te i bez te

Ne miči usnama...

Ni to vam nije dovoljno? Nije dovoljno ljubav davati dodirima i poljupcima? Ljubav nije ljubav dok se ne izgovori, kažete? A koliko se riječi, vi slijepi putnici života, krije iza jednog poljupca, znate li? I to onih najljepših riječi. Nedorečenih, ukradenih, tuđih, zamišljenih, stidljivih, strastvenih, voljenih. Pa birajte! Riječi, u punoj težini, maksimalne vrijednosti, još neobrađene, tek iz fabrike! Rudnik dijamanata se krije iza jednog poljupca, kažem vam; bujica slova, lavina misli, poplava osjećanja! A vi, vi biste odmah dijamante izbrusili, vi biste ih odmah prodali, nove kupili, stare zamijenili. Odmah biste pričali! A riječi svakim izgovaranjem gube na vrijednosti, gube autentičnost, drastično kradu od mašte. Mašte nema.

A zašto ljubav ne podijeliti sa cijelim svijetom? Riječima, naravno, a kako drugačije. To je jedino što znate. Svi se mi volimo, svi se pazimo, slatkorječivost je nova učtivost, novi životni trend, takoreći pravilo. Lijepa riječ više nego lijepo osjećanje, o da, nova politika života.

O, i sama se predajem tom kolektivnom ludilu. Jer ja pišem, evo me, pišem. Riječi, i još riječi. A mogla bih, mogla bih tako da volim! U tišini svoga duha, iza razuma, u skladu sa cijelim svijetom. Nezavisna od svih, i zajedno sa svima! Odlazim, ja sad odlazim. Moja religija čeka na mene.

A ja sam oduvijek bila pravi vjernik…


Katarina Đošan, zaljubljenik u modu, dizajn i muziku, budući istoričar umjetnosti. Pisac u pokušaju, pokušaj u piscu. Nostalgična i za nedoživljenim. Vladar jedne daleke, plave planete.

 

Editors choice