zzz Ko prirodu prlja, ima da nadrlja!

Vikend sam proveo na ograncima Fruške Gore.  Pravi mali raj na nekih 60 kilometara udaljenosti od glavnog grada. Znate ono jedno od idiličnih mesta, mir, tišina, cvrkut ptica, reka, pa čak i kada kiša pada vama je opuštajuće da slušate one kapljice kako padaju na lišće drveća i smiruju vas kao psihijatar iz američkih filmova/serija, seljaci koji vam prodaju voće na ulici, vi ste srećni što ste kupili zdravo voće od njih, a oni imaju temu za narednih nedelju dana kako su izradili glupe Beograđane i uvalili im voće po duplo skupljoj ceni i zakinuli ih na kantaru (ko zna šta bi rekao Raka iz Roda), ribice koje vam mašu iz reke poput onih iz Male sirene … (ok, ovo sam već malo preterao, valjda me radi kiseonik) …

A, onda u radijusu od 200 metara nailazite na ne baš tako idilične pejsaže kao što su gomile raznoraznog otpada, gume, gvožđe, šporeti, veš mašine, flaše (nešto slično kao u Beogradu, samo bez špriceva) … Jednostavno ne možete, a da ne primetite tu pravu, ni malo naivnu, anti – ekološku bombu koja ruši svu tu idilu.

Počeo sam ovo da pričam zato što 90 posto vas ima neko tako tiho i mirno mesto, koje bombarduju otpadom. Ostalih 10 procenata imaju bar jednog komšiju u zgradi koji neumorno baca smeće kroz prozor.  Mene na žalost ima i u 90% i u tih 10%. Tragikomično, ali remetim procenat.

Nismo sami sebi dovoljni, pa počinje sezona gasterbajtera. Kreću iz (primera radi) Švejfrickalgurterata (ne gledaj na Google Earth, ne postoji) 3,000 kilometara ljubomorno čuvajući svojih par kilograma smeća koje će srećno i radosno da izbacuju lagano duž celog autoputa kroz prozor, od Horgoša do svog sela.

Ja mogu da čkiljim na oba oka i pravim se da ne vidim kada, recimo, pročitam u novinama da su trovali NEKOG čoveka koji truje naciju lošom muzikom i turskim serijama (Turci, vas sam izostavio dok prolazite kroz Srbiju). Recimo, to mogu da ne vidim i da ne reagujem na to. Ali, ne mogu da ne reagujem dok se vozim čamcem uz Dunav, i vidim kako istovaraju šleper smeća direktno u reku. Ne mogu da gledam kako cev prečnika od jedan metar izbacuje raznorazne hemije u vodu. Ne mogu da gledam u Topčiderskom parku kroz koji prolazi Topčiderska reka kako plutaju džakovi sa smećem i gore pomenute veš mašine i frižideri.

Osnujte specijalnu jedinicu za ekologiju, da nose oružje sa sobom ili makar nešto za omamljivanje, ili obeležavanje ljudi koji zagađuju ovu prekrasnu zemlju, ne dajte da se zapusti do kraja. Neću da živim u smeću, nema potrebe. Gradsko zelenilo i čistoća savršeno funkcionišu i stvarno nema potrebe da bacate na pod otpatke, pored toliko postavljenih kanti i kontejnera. Makar tako pomozite, probudite svest u sebi, ili u nekome koga poznajete da radi stvari gore iznad napisane.

Ovo samo po sebi nije dovoljno retardirano, ali uveren sam da ovakvi tekstovi uz par konkretnih akcija mogu dovesti do nekih rezultata. Pravda za boje u prirodi!

zzzzz Ko prirodu prlja, ima da nadrlja!

Bobislav Bob Bobisavljević je osoba koja neumorno posvećuje život druženju i uveseljavanju širokih narodnih masa, a sve to zarad širenja dobrog raspoloženja. Omiljeni citat – ( koji pritom ima ovekovečen na ruci u vidu tetovaže) ” Vera u radost gotovo je ista kao i sama radost.”

Comments