“I razume se, da neće da misle; ta, stvoreni su da žive ne da misle!”

Skup podrške narodu Japana, sam gest organizovanja takvog okupljanja i njegova eventualna edukativna funkcija, ostali su u senci izgreda nastalog usled pomame za sadnicama trešnje. Skoro svaki razgovor u poslednjih nekoliko dana makar okrzne aktuelnu tamu, najčešće sa prizvukom osude. A jedan od komentara koji sam čula kaže da, s obzirom na to šta nam, tj. koga mediji plasiraju, takvo ponašanje naroda ili bolje, puka ni najmanje ne treba da začuđujuće. Opet, setimo se tradicije grabeža za parče Božićne česnice u kojoj dukat sija kao zlato, sjajne ilustracije hrišćanskog osećanja milosrđa, sabratstva i odricanja, na koju nas ti isti mediji svake godine podsećaju izveštajima o izgrebanim licima i dislociranim zglobovima. Zato mi se prethodna teza, da su krivi mediji, a ne mi, čini prilično mršavom. Ipak, ne treba je tako lako napustiti, iako smo na ivici da se upustimo u rešavanje enigme šta je starije – koka ili jaje.

Ako vam je danas nivo banalnosti, vulgarizma i trivijalnosti užasno nizak, ili ako vam se čini da su vam nasilnički i primitivistički porivi uspavani, uzmite daljinski upravljač u ruke. Već kroz nekoliko minuta osećaćete se bolje. Da, najjači utisak je da je medijska sfera tabloidno orijentisana. Ni ozbiljnije dnevne novine nisu u stanju da umaknu izveštajima iz reality programa. A broj tih programa, koji su u britanskom istraživanju udruženi sa Facebook – om proglašeni najgorim pronalaskom u poslednjoj deceniji, rekordnom brzinom raste, proporcionalno njihovom kontaminirajućem uticaju. Tračevi i ličnosti “sa estrade”, gradsko-seoske priče, zajedno sa analitičarima i komentatorima sumnjivih kvalifikacija, polako se uvlače čak i u informativne emisije, nakon što su potvrdili dominaciju na ostalim poljima. Ipak, Srbija nije usamljen slučaj, jer smo prerasli epohu u kojoj trendovi nisu bili globalni. Istina je da je sadržaj medija namenjen, pre svega mediokritetima, i da je edukativnu funkciju potisnula senzacionalistička. Opravdano je zapitati se i obrnuto, da li su mediji ti koji svojom značajnom socijalizatorskom funkcijom proizvode mediokritete kao na pokretnoj traci? Medijski biznis, kao i svaki drugi traži profit, a profit je živo blato medijskog integriteta. Moć medija je neosporna. Oni su ipak naš prozor u svet, oni su ti koji nam plasiraju priče i informacije provučene kroz filtere gatekeeper – a, socijalizovanih u određenoj kulturi ili instruisanih od strane izvesne interesne grupe. Ono što do nas stigne je upravo ono što je i trebalo da dođe, pa teorija agenda setting ima sve više pristalica. Shodno navedenoj teoriji, mediji formiraju naš stav i usmeravaju misli samim plasiranjem i rangiranjem informacija. Prevedeno na srpski, to bi značilo sledeće. Ukoliko 55 puta dnevno čujete ime Nataša Bekvalac, teško da ćete uz kafu diskutovati o radu Isidore Žebeljan, već pre o predramatičnim životnim momentima pomenute medijske atrakcije. Međutim, to ne znači da ćete posmatrajući razornu moć prirode nad Japanom, poželeti da pokažete razornost svoje “prirodnosti” na nekom od beogradskih trgova. Ili možda baš hoće?

Sada dolazimo do drugog člana enigme – jajeta odnosno publike. Svaka roba ima svog kupca, a svaki program ciljani auditorijum. Ovde se moramo sa globalnog spustiti na lokalni nivo, i priznati da određeni tip preferencija dominira. Zamislite one koji prate npr. “preuzbudljive” Zvezde Šunda i reality programe – njihovu produženu ruku, kao amorfnu masu koju stavljate na jedan kraj klackalice. Šta biste stavili na drugi kraj klackalice da napravite ravnotežu? No, bez obzira na opskuran prikaz stanja, ne može se poreći da alternativa postoji. Naravno, ne u udarnom terminu, i ne u tolikim količinama. Isto tako, mediji nisu jedini agens socijalizacije. Treba se zapitati šta rade ostali agensi. Opet, u udarnom terminu možete videti da jedan od najznačajnijih mesecima štrajkuje; analiza porodičnih odnosa bi zahtevala tim stručnih saradnika, i tako u nedogled. Ali sa kulturološki permanentno trusnog područja postoji jedanostavan izlaz – IZBOR. Da, vi možete izabrati da ne gledate u pravcu u kom su sve druge glave okrenite. Ali neko vas treba naučiti da birate, i upozoriti vas da za izbor treba hrabrost, jer pre svega podrazumeva odluku.

Dakle, ostavimo koku i jaje da se do kraja večnosti nadmudruju. Sličan zaključak možemo izvesti i za goruću temu. Ako mediji plasiraju đubre, šta smo mi ako ga konzumiramo? Mediji i publika su spiralno upleteni, kao lanac DNK. Mediji i publika su ilustracija trećeg Njutnovog zakona. Dakle, niko me ne može ubediti da pad gledanosti neće uticati na promenu programske šeme.


Aglaja Stavrogina nije neprilagođena, drugi su neprilagođeni njoj, uživa u luksuzu zvanom sopstveni stav, a njena muzika nije za svačije uši.

Comments