Rodbinu i njih ne možete da birate. Uvijek su tu oko vas, osim ako ne živite u kućici na drvetu. Uglavnom hoće sve da znaju i to im nerijetko i uspijeva. Imaju mišljenje o vama iako vas ne poznaju. Imaju čudne navike koje ne žele da mijenjaju. Vire kroz špijunku. Vire u kese kada idete iz prodavnice. Vire vam u novčanik, u sobu, u život. Komšije.

Pored osobine dosljedne komadosa koja se manifestuje u upadanju u kuću bez kucanja koja se vremenom razvila do savršenstva (uvijek sam dirnuta kako provjeravaju da li su zaključana vrata – nečujno ih privuku sebi i lagano povlače kvaku, kao ja u tinejdžerskom dobu kada sam se vraćala kući poslije ponoći, do kada sam imala izlaz, pa se šunjala da ne probudim roditelje),  nemam većih primjedbi na komšiluk.

Navikla sam se na dvojnika Henrija Kinaskog, lokalnog alkoholičara sa mrljama od kečapa na pocijepanoj potkošulji koji svako jutro drnda auto bez auspuha koji nikada ne vozi, kao i strogoću penzionisanog vojnog lica, vječitog kandidata za Predsjednika kućnog savjeta, koji me naučio da se drva cijepaju tokom čitave godine (počinje se u cik zore, a ne završava nikada) i da je cirkular sprava koja proizvodi zvuk od kojeg poželite da budete serijski ubica.

Ponekad čak i dječija dernjava bude podnošljiva, a to se dešava kada im lopta odskoči u dvorište starije neudate gospođe, da ne kažem stare cure (laskava titula koje se dobije kada pređete tridesetu a nemate muža, djecu, kredit i psa) koje se uglavnom sastoji od uvele stabljike nepoznatog porijekla i par saksija bez cvijeća sa stvrdnutom zemljom i pokojom travkom. Musava razigrana dječica se onda malo primire (jer im je teta kojom ih plaše kao nas nekada babarogom par puta vratila loptu rasječenu na komade), a ja se, dok traje operacija tihog upadanja u neuredno dvorište, čudim kako ta djeca ipak mogu da pričaju bez vrištanja. Kontrolisanje jačine cičanja i galame vjerovatno su naučili slušajući svoju mamu, dežurnu tračaru, kojoj raspon glasa zavisi od važnosti događaja i pikanterije koju prepričava.

Navikla sam se i na njihove kućne ljubimce – nevjerovatno je kako, kao po pravilu, vole životinje koje vi ne volite; ako volite mačke, oni će imati psa koji će da laje na svaki zvuk, šum i treptaj. Izgledaće kao da je spreman da vas rastrgne ako ga samo pogledate, a komšija će, galameći kako bi nadglasao lavež, govoriti kako Boni nikoga do sada nije ugrizao i kako vam vjerovatno neće ništa. Vi to nećete čuti od ubrzanog lupanja srca u trenutku kada, još uvijek dostojanstveno, pružate korak koji će uskoro iz brzog hoda preći u sprint dok hitate prema najbližoj kući koja ima ogradu dovoljno visoku da vas sakrije od zamišljene jurnjave pobješnjelog psa. Ukoliko ipak volite pse, komšija će imati mačke koje će opet imati mačiće koji će se motati po ulici, kantama, garažama; cviliće ispred vaše kuće i frktati ako poprijeko pogledate mačiće ili im tiho, da mama mačka ne čuje, kažete „pis“. Ukoliko ste sujevjerni, mačke će uvijek biti crne boje i presijecati vam put.

Komšije su takođe ljudi koji stalno nešto slave, kojima dolaze glasni, pijani gosti koji tračaju domaćine ispred vaših vrata, istih onih koja vikendom služe razdraganim unučićima kao golovi koje lopta nikada ne promaši. Komšije u vama bude najrazličitije emocije, jer komšije volite, komšije ne volite, komšije vas nerviraju, komšije vas sputavaju. Jedino ne možete da ih ignorišete jer iako mislite da žive negdje pored vas, ali da vi i dalje živite sami, griješite. Komšije uvijek žive sa vama.


Vera Stanković je sve samo ne health freak. Ništa povrće samo fast food. Nezdravo, but who cares. Voli kišu i sunce istovremeno. Miris knjiga. Zujanje sa prijateljicama. Parfeme i sladoled. ”I don’t care what anybody says about me as long as it isn’t true.” (Truman Capote)

Editors choice