Prethodne tekstove iz serijala “Ljubavi srpskih pisaca” možete pročitati ovde.

Velikan srpske književnosti, Bora Stanković, spada u one pisce koji su svoj život, sa svim tamnim i svetlim stranama, prenosili na papir. Njegovi romani i pripovetke imaju i te kako autobiografskog u sebi.

U pripovetkama, od kojih je najlepša “Uvela ruža”, opisivao je svoju prvu ljubav, komšinicu Pasu. Kako je sama lepotica godinama kasnije pričala, Bora ju je čuvao, pazio, cvećem ukrašavao kosu… nikome nije dao da joj priđe, njenoj majci je govorio da je čuva, dok on završi školu. Međutim, prva ljubav slavnog pisca završila se kako se obično i završavaju te prve ljubavi – nesrećno. Pasina majka nije htela za zeta činovnika, jer oni lutaju iz grada u grad. Nekadašnja lepotica pod naletom starosti pretvorila se, baš kao i u pripoveci, u uvelu ružu. Ostali su prijatelji, pa je Bora sa svojom suprugom često znao da joj dođe u goste. Jednom prilikom mu je prebacila što ju je “metnuo u knjige”. A on joj je na to odgovorio: “Ej, mori, samo na dobru ovcu se tura zvono!”

foto110 Ljubavi srpskih pisaca: Bora Stanković

"Opet sam te snevao! Kako žalim što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati negoli zbilju gledati i gušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života... Da, slađi je san, san detinjstva i mladosti..."

U vreme Borinih gimnazijskih dana, čuvena Koštana je zaludela celo Vranje. Ni stari ni mladi nisu joj odoleli. A najviše je uz njenu pesmu lumpovao i novcem je darivao gazda Mitke Stajić. Mladi Bora je sve posmatrao razrogačenih očiju i upijao svaku reč i svaki zvuk, da bi nekoliko godina kasnije sve to verno preneo na papir i stvorio svoje najpoznatije delo “Koštana”. Po završetku studija, Skerlićeve pozitivne kritike ovog dela, kao i zbirke pripovedaka, obezbedili su mu mesto u književnoj eliti. Dane je provodio sa Jankom Veselinovićem, Radojem Domanovićem, Stevanom Sremcom… sve samim velikim imenima domaće književnosti, ali i beogradske boemije.

I baš u to vreme vrtoglavog uspeha, desila mu se ljubav, najveća od svih. Dok je šetao Ulicom kralja Milana, zastao je kraj fotografske radnje i u moru izloženih fotografija zagledao se u jednu koja je prikazivala devojku obučenu u mornarsko odelo. Toliko je bio opčinjen da je još nekoliko puta prošao pored radnje, ne bi li se nagledao. A kako to obično biva kada su dvoje suđeni jedno drugom, iste večeri na maskenbalu slučajno su se sreli. Malo je reći da se zbunio, nije mogao da poveruje svojim očima! A i ko bi? Sreća te se pribrao, prišao devojci i sve joj objasnio. Ni ona nije ostala ravnodušna. Ta lepa misteriozna devojka, sada je dobila i ime – Angelina Milutinović.

I sami su shvatili da je sudbina na njihovoj strani, pa nisu mnogo čekali. Venčali su se 9. juna 1902. godine i ubrzo dobili tri kćerke: Desanku, Stanku i Ružicu.

Uporedo sa uspehom na književnom polju, u službenoj karijeri nije imao sreće. Od carinika, preko poreznika do kontrolora, dok konačno, pred kraj karijere, nije dogurao do činovnika Ministarstva prosvete. I sa tako skromnom platom, morao je da se kući, jer mu je dosadilo seljakanje. U Vršačkoj ulici u Beogradu kupio je staru kuću i prepravio je “po vranjanski”. U podrumu burad sa vinom, u kući sobica za rad. U njoj je pisao do iznemoglosti, palio cigaretu na cigaretu, pio samo kafu, a posle završenog posla izlazio umoran, ali sa smeškom na licu. Tu je nastala i konačna verzija romana “Nečista krv”. Kako je Borina kćerka Stana kasnije pričala, Angelina mu je pomagala, najmanje dva ili tri puta je prepisivala ovo veliko delo.

Posle Prvog svetskog rata, često je posećivao zavičajne krajeve. O tome njegova kćerka kaže: “Leta smo provodili u Vranjskoj Banji. Koštana je još bila živa, ali nije pevala. Pevale su druge. Tata je opisivao pesmu, dert, ali je bio povučen, ćutljiv. U društvu je najmanje govorio.”

Tada, tih posleratnih godina, Bora je odlučio da se vrati u svoj rodni grad – Vranje. Od opštine je dobio plac na najlepšem mestu. Započeo je gradnju kuće, ali je nikada nije završio. Smrt je bila brža. Imao je 51 godinu. Ostala je Angelina da sanja zajednički nedosanjan san i da čuva uspomenu na četvrt veka koje su Bora i ona proživeli zajedno.


Lola Radosavljević – bavi se jezikom, književnost nosi u srcu, a osmeh na licu. Hrabro ide kroz život, čuva večito dete u sebi, ruku pod ruku sa Mikom i njegovom parolom “Dok drugi objašnjavaju život, ti mahni rukom i odživi ga!”

Comments