Mokrin je tog marta 1932. godine dobio besmrtnog pesnika, Miroslava Miku Antića. Rođen u ravnici, gde zvezde rastu u žbunju, školske dane proveo je u rodnom mestu, a gimnazije Kikinde i Pančeva kriju Mikine momačke dane, studije upisuje u prestonici, a Novi Sad je njegovo mesto življenja. U par redova staje jedna vanvremenska biografija čoveka koji je od fizičkog radnika, koji ume da napravi krov, prošao put do pozorišnog reditelja, glumca u lutkarskom pozorištu, slikara, do jednog od najboljih pisaca srpske književnosti. Mrzeo je biografije, ličile su na kalupe u koje nikada nije mogao, a ni želeo da stane, bio je gromada za tako ograničene pojmove.

Danas ne pišemo o “Miki Antiću sa Facebook-a” koga svi znaju, daćemo prednost ovom pravom koji živi u sazvežđu, igra se svojim plavim čuperkom, piše svoje besmrtne pesme i daje nam “poslednju šansu” da ispijemo turu s njim u kafani sećanja. Nije imao svoju prvu pesmu, imao je drugu, to je i sam priznao. Brzinom munje po Mikinom selu proneo se glas kako će od njega biti veliki pesnik, zahvaljujući toj prekrasnoj pesmi, koju je ukrao od Desanke, još kao dete. Upakovanu knjigu Desanke Maksimović dobio je od svog učitelja, koji je od Mike Antića napravio pravog pesnika, koji je znao da je tuđe ipak tuđe – vreme se meri samo našim delima. Nije se dao propisima, merama upozorenja, uvek je bio na svoju ruku.

mika antic Ljubavi srpskih pisaca: Miroslav Mika Antić

“Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo”

Pisanom carstvu Mike Antića gotovo se ne nazire kraj, za njega je bilo tesno panonsko nebo, poput broša na reveru nosio je slobodu, nije voleo rastanke, branio je da mu čak i u poslednjem trenu drže govore. “Ako ti jave umro sam, ne veruj, to ne umem.”

Svi su znali sve o njemu, kafanske priče se i dalje pričaju, ali istinsko biće Mike Antića nije se dalo detektivsko-radoznalim očima. Bio je potpuna nepoznanicama čaršijskim sveznalicama, kultni lik književne istorije koji još uvek “šašav leti i živi”. Ono što je voleo da čita više od knjiga, bili su ljudi, znao je da utone u njihove oči i da iz njih usisa sve tajne. Ako negde stoji potpis “Pesnik”, to je Mika Antić zavarao trag mastilom. Buntovnik, mekane duše, imao je u sebi neku slatku protivrečnost, pisao je najfinije pesme, a krišom bio zadivljen borilačkim veštinama.

O njegovom vrcavom duhu, pesničkom vragolanstvu, najlepše govori rečenica iz pesme “In Memoriam”:

“Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić.”

Učiniće se na tren, da sve što želimo da saznamo o Antiću, možemo naći među crnim redovima njegovih stihova, ljubav u njegovom životu nikada nije bila vidljiva na površini, samo uporni tragači znali su tek ponešto o ženi koju je voleo. A bio je “sav od pesme, sete i dobrote” i smrtno zaljubljen, ne u ženu, već u poeziju. Boem, posebne finoće, kasne sate pretvarao je u trenutke povratka kući, čašice na njegovom kafanskom stolu znale su da se zabroje, a majka Melanija, hrabra žena, noćima nije odustajala od potrage za sinom, lutalicom, čupala ga je iz kandži poroka. I jednog dana, po povratku iz vojske, sa par položenih ispita, Mika saopštava roditeljima da se ženi. Neukrotiv duh osvojila je jedna Ljubica, bila je to Mikina prva supruga sa kojom je imao jedno dete. Nakon nje, svoj potpis pored Mikinog stavljale su još dve žene. Razvodi mu nisu bili nepoznanica, jer svaki brak kome je kriza postala svakodnevnica, odmah je okončavao. Jedna posebnost ovog velikog čoveka, pesnika, slikara bila je vera u prvu ljubav, tako da nikada nije imao posla sa “drugom ljubavlju”. Druga supruga, Svetlana, podarila mu je troje deca, sina i dve kćerke, a treća, Smilja, u njegov životni karton upisala je imena još dva sina. Mika Antić bio je trostruki suprug i otac šestoro dece, kasnije i deda šest vragolana.

– Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svetu su mi se dopadale i sve muzike na svetu. – rekao je Mika Antić.

“Ljubav je jedini vazduh

koji sam udisao

I osmeh jedini jezik

koji na svetu razumem”– definicija tajne Mike Antića.

Kada ga je ščepala bolest, nije se predavao, išao je mimo nje, pisao svoje pesme i igrao šah uz reči: “Još se ne spušta moja zastavica”. U junu 1986. otišao je da luta sam po svetu, uz pesmu tamburaša, a svojoj Dudi napisao je: “Dudo, kad me budu iznosili, neka pročitaju ‘Besmrtnu pesmu’.”

Prethodne tekstove iz serijala “Ljubavi srpskih pisaca” možete pronaći ovde.


Jelena Pavlović – dete i čovek, PR, pisac, autor romana “Tajne robotovog mozga”, “Mladost pod oklopom”, suvlasnik kragujevačkog portala Prava priča. Istinski opsednuta igrom reči, inspiracije i misterije ljudske duše. Priroda, samoća, život, ljubav, životinje, knjiga su punjači za baterije inspiracije.

Comments