Književnik koji je u svom životu i literaturi spojio tri podneblja i ostao im veran ne pridajući nijednom poseban značaj – Šibenik, Cetinje i Beograd. Svako je iskreno voleo i svakom se vraćao u svojim delima. A pored zemlje i književnosti, da li je voleo možda i neku ženu ili više njih, otkrićemo vam u ovom tekstu o velikanu srpske književnosti – Simi Matavulju.

Čovek od knjige nikada nije bio previše zainteresovan za školu, a kako nije imao čvrstu očevu ruku u detinjstvu, svi iz familije su pokušavali da od njega naprave nešto. Čak su ga slali i u manastir na planini Velebit, gde je njegov stric bio iguman manastira Krupe, međutim to mu je samo koristilo u kasnijem literarnom radu, vrlo brzo su uvideli da nije za mantiju. Konačno se pronašao u Učiteljskoj školi i u devetnaestoj godini postaje učitelj u Dalmaciji. Baš tu, u Zadru, sustigle su ga i prve ljubavi koje je opisao u delu “Bilješke jednog pisca”: “Ja sam zavolio dvije udavače u jedan mah, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva. Ne znam, dabome, koliko su njihovi “odzivi” bili iskreni, ali da je svaka imala razloga vjerovati da je ne obmanjujem, tome je dokaz što je taj malko zapleteni roman dugo trajao. Ljubavni sastanci i prepiske učestaše; počeše cvjetati i stihovi.”

Matavulj je bio zaljubljive prirode, što se može primetiti iz samog njegovog zapisa, te ga ta tradicija nije napustila ni kada se zbog posla preselio u Herceg Novi. Sve što je radio mimo posla predavača italijanskog bilo je da se provodi po kafanama i da se zaljubljuje.

Nakon jednog kriznog perioda koji zamalo što nije životom platio, okreće se zdravijem načinu života, dobija premeštaj na Cetinje i učestvuje u mnogobrojnim poslovima, iako para nema mnogo. A devojaka? O tome piše svom bratu Đuri krajem 1884. godine: “…Pitaš me kako živim? Dosta loše. Studen velika, a samoća i malo novca. A što me pitaš jesam li našao djevojku? Koga će mi vraga.” U to vreme započeo je i rad na svom najpoznatijem i najboljem delu “Bakonja fra-Brne”.

foto20 Ljubavi srpskih pisaca: Simo Matavulj

Pravu ljubav je spoznao tek u poznijem dobu

Pet godina kasnije konačno se skrasio u srpskoj prestonici, Beogradu. 1891. došla mu je bratanica Darinka u Beograd da se upiše u Višu devojačku školu. Pokazaće se da je to bilo sudbinsko u njegovom životu. U toku njenog prijemnog ispita, Simo je upoznao dvadesettrogodišnju učiteljicu, lepu Milicu Stepanović. Odmah ga je osvojila ova inteligentna i ljupka devojka, “plavih očiju, izvijenih obrva i grgurave kose”, kako ju je sam opisivao. Poučen ranijim iskustvima u ljubavi, a i poprilično zašao u godine (bilo mu je skoro četrdeset), bez mnogo dvoumljenja odmah ju je zaprosio. A bratu Đuri ovako pisao: “… Da sam htio, dragi brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikijem novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči i to odavno. Zasad ti samo to kažem, a uvjeren sam da ćeš se ti i Ana obradovati: ti sreći svoja brata, a Ana svoga đevera. Naša Darinka pak stekla je strinu kakvu samo poželjeti može.”

Ubrzo po venčanju, Simina literarna karijera krenu naviše i dostiže vrh kada mu izađe roman “Bakonja fra-Brne”. Ljubav je blagotvorno uticala na njegov rad, međutim bračna sreća, nažalost, nije potrajala. Milica se okliznula u školskom hodniku i pala, pritom izgubivši bebu. Nesreća kažu nikad ne dolazi sama, pa je tako ubrzo obolela od tuberkuloze i samo nekoliko dana pre godišnjice venčanja umrla u 25. godini. Siminoj tugi nije bilo kraja, srce mu se cepalo za voljenom ženom. Prestao je da piše, svog ga je tuga obuzela, samo je posećivao Miličin grob i dugo kraj njega plakao. Kada se nakon nekog vremena ipak vratio pisanju, radio je dramu “Zavjet” posvetivši je Milici i glavnoj junakinji podarivši njeno ime. Tugu je utapao u kafani, društvu i alkoholu.

Da bi ga sprečio da krene krivim putem, njegov prijatelj iz Novog Sada odlučuje da provodadžiše i javlja mu da je našao ženu za njega. Bila je to Ljubica, udovica novosadskog trgovca Nikole Dimovića, ćerka advokata iz Rume. Bogata, bez dece, dobra žena, baš onakva kakva je bila potrebna piscu slomljenog srca. Simo je oberučke prihvatio. Dvoje vršnjaka se svakodnevno viđaju, Simo je oduševljen njenim bogatstvom, ali i njenom dobrom dušom.

Venčanje se odigralo 1900, iste godine kada su se i upoznali, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. A odmah po venčanju bračni par je krenuo put Budimpešte, zatim u Beč i Minhen, pa potom u Pariz. Svakodnevno su na izložbama, lumpovanjima, troše novac i uživaju. Mladoženja se u novostečenom bogatstvu odlično snalazi, siromašna prošlost ostaje za njim. Po povratku s puta, nastanjuju se u samom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici. Posluga, fijakerista, kao i književne večeri po uzoru na pariske, obavezni su u njihovom domu. I pored života u blagostanju, Simo ne prestaje da piše. Postaje član Srpske kraljevske akademije, a ubrzo mu izlaze mnoga dela. Međuvreme ispunjava putovanjima – Carigrad, Beč, Pariz, Rim, Alžir…

Kao što to obično život udesi, Simo i njegova Ljubica nisu dugo uživali u zajedničkom životu. Osam godina od venčanja, pozlilo mu je na ulici. Baš kao i u mladosti, udarila ga je kap. Poslednje što je rekao bilo je: “Ne bojim se ja smrti. Samo ne bih voleo da umrem ovde na sokaku.” Preminuo je istog trenutka kada su ga uneli u kuću. Za njim je ostala Ljubica da žali, bez poroda, sama bez ikoga. A on… otišao je u drugi svet, možda da pronađe svoju veliku ljubav Milicu koju nije mogao za života da usreći.

Prethodne tekstove iz serijala “Ljubavi srpskih pisaca” možete pronaći ovde.


Lola Radosavljević – bavi se jezikom, književnost nosi u srcu, a osmeh na licu. Hrabro ide kroz život, čuva večito dete u sebi, ruku pod ruku sa Mikom i njegovom parolom “Dok drugi objašnjavaju život, ti mahni rukom i odživi ga!”

Comments