Znate već, otišao je i Manda. Slava mu i hvala za sve one plave poglede koje je slao iz raznih likova, smešnih i toplih, šašavih i simpatičnih. Tužni smo i nedostajaće nam i rado ćemo ga se sećati. Ali koliko puta smo se tako osećali tokom ove godine, u kojoj izgleda odlaze samo probrani među poznatima? Počev od Lemija, koga je oplakala metalički opredeljena muzička javnost, pa Bouvija, koga ne prestajem da slušam svakog dana, a onda su na red došli glumci, moj ljubljeni Alan Rikman čiji glas uvek prepoznajem i trgnem se kad ga čujem, kao da je mene zvao, pa lepi i mladi Marinko Madžgalj, pa najveći frajer jugoslovenskog filma Gaga Nikolić, pa Bata Živojinović, bez koga valjda nije snimljen ni jedan domaći film. I sad Manda. I piše na Fejsbuku moja prijateljica: “Bože, šta ti je?” Ali ostaćemo bez odgovora i ona i ja.

U jednom trenutku, posle ne znam kog RIP-a, pojavio se poster na Fejsbuku “2016. sponsored by Dž. R.R. Martin”. Nije mi bilo smešno, ali jeste sjajno. I ohrabrujuće, na neki uvrnut način, jer podseća da smo još uvek tu, iako smo svakako predviđeni za odstrel u nekom trenutku i da ima nečeg što možemo, dok smo tu. Da i dalje budemo duhoviti i sjajni, dok ovaj svet napuštaju oni koji više ne mogu da zbijaju šale.

Crni humor i cinizam daju nam jedini otklon u odnosu na to kako se osećamo. Bespomoćno. Pitamo se ko je sledeći? Možda bismo mogli i da se kladimo, kad bi išlo redom. Dug život, starost, smrt. Ili bar bolest, starost, smrt. Ali nema redom, samo rendom (kako kaže još jedna crna i veoma uspela šala o redosledu).

Comments