Nekako si tu. Ne znam kako. Ušao si nekim putem koji ni meni samoj nije poznat. Šetaš se oko mene i gledaš mi u leđa. Gola su. Ali samo ona. Nisam slaba na tebe, možda je haljina, ali ja nisam, bar ne u ovom trenutku.

Priznajem ima nečega između nas. Aha… Ima, vazduh koji struji brzo gore-dole, pa skrene i ode u nepoznatom pravcu. Tako je, čudno, mirisno i zvučno. Ludo… Veselo, a bezobrazno.

Kasno je uveče. Uvek je kasno. Vrištimo jedno na drugo i hoćemo da se poubijamo očima, neverbalnim jezikom, znakovima, pa ćutimo i isparavamo bes kroz uši. Pa priđeš na silu i dodirneš me po ramenu klizeći prstima do polovine, da me zaboli. Ti me boliš. Tvoj bezobrazluk je neizmeran i najjači. Jači je od mene.

Udari mi šamar, kukavice! Bolje i to nego da mi daš ljubav pa me ostaviš u noći koja se spaja sa jutrom, onim istim kada odlaziš. Ja nisam crna boja, ja sam dugačka crvena haljina sa golim leđima, isturenim grudima i visokim štiklama kojima koračam jako, onako da svi čuju.

slika 1 blog Nepostojano mi

Ja sam dugačka crvena haljina sa golim leđima, isturenim grudima...

Teška sam, ali trpiš me. Mrziš me ali voliš me, u satima koje drugi ne poznaju. Udario bi me a ljubiš me. Ljubiš moje mane koje ne voliš, a ljubiš moje srce koje tebe voli. Ne, i ja osećam tu neku mržnju prema tebi, ali je utapam u ljubavi. Nije ni meni jasno, meša mi se sve, linije se ravnaju pa lome i vraćaju u srce, pa raspadnu na deliće pa ih zgaziš, u isto vreme kada ih nežno vraćaš u najlepši oblik.

Smejem se bahato i gledam te u oči. Glas mi je iritantan, osmeh je širok i oči su mi bezobrazne. Besno me slušaš dok te ponižavam, pa ćutiš jer znaš da mi je to slaba tačka. Zajedno smo loši, a odvojeno još gori. Ne postojimo u realnom svetu, samo u našoj sobi punoj ničega i svačega. Punoj besa, ljubavi, pa mržnje i nagona. Danju se ne poznajemo, jer se tada mrzimo svim srcem, istim onim kojim uveče volimo tela. Nismo MI, ja, pa ti, nikako zajedno.

Šteta. Lepi smo zajedno. Ali ne mora niko da vidi tu lepotu, zar ne? Videćemo je kroz boju noći i mirise sveća koje gore sa nama.

Na tom smo mestu gde ćemo uvek i biti. Stagniramo i ponavljamo sve ukrug. Nemamo budućnosti, imamo samo te besane noći, jer danju ne postojimo.

Postojimo samo noćima i nismo ono čuveno MI…

Mora da smo nepostojano MI onda?


Sonja Savović za sebe kaže da se ne utapa u masu. Voli New York, žurke, momke i teretanu. Mrzi neuspehe, ali kaže da su oni samo jedna stepenica do uspeha. Ne sudite jој na prvi pogled, jer je to iskrivljena slika.

Comments