Još priča koje treba saslušati, rana koje treba isprati, povreda koje treba sanirati, crnih rupa koje je nemoguće zapušiti.

Možda mi je takva sudbina. Da celim putem natrčavam na ćorave mačke i tronoge pse, gladnu decu i muškarce sa posebnim potrebama, kojima treba personalni asistent.

Lako je sa životinjama. Njihova oštećenja ih ne čine manje životinjama. Ne oduzimaju im prirodu. One uzvraćaju ljubav, iako nikad neće progledati i neće im izrasti nove noge. Gladna deca se nahrane i odu dalje, onako kako to deca rade. A emotivni invalidi ne žele ni da razmotre mogućnost da ustanu i prohodaju. Oni samo žele nekoga da gura njihova kolica i secka meso u njihovim tanjirima.

devojka srce Oštećeni ne znaju za bolje

Nisu oni nepošteni. Nego sam ja luda. Svako od njih me upozorio. Čula sam ih kad izgovaraju rečenice kao što su “ne bih želeo da te povredim” ili “šta ću ti ja, nađi nekog normalnog” ili “u haosu sam i nisam spreman za vezu”. Ali nikad nisam ozbiljno shvatila upozorenje. Uvek sam želela da se oprobam. Da vidim šta tu može da se uradi. I da zaključim da sam učinila sve što sam mogla i da opet nije uspelo.

Nikad nisam pomislila da zaslužujem bolje.

Verovatno sam žestoko oštećena.

Aleksina Đorđević

Comments