Imam naviku da prihvatam ljude na prvu, da pustim da se kontakt desi, da se izložim onome što donosi osoba sa kojom sam se povezala. Tako komuniciram, tako funkcionišem, instiktivno, bez razmišljanja. Nije to pametno, znam. Ali je tako uzbudljivo. Ljudi su energija i kad osećam da neko sav struji od života, sklona sam da u njemu odmah vidim sve najbolje proglasim ga za cara svemira i verno obožavam. Odličan sam obožavalac i vernost mi baš dobro ide. Samo što sam kreten, kao i svaki obožavalac. Barem dok ne shvatim da sam krenula patološkim putem kovanja u zvezde, kojim se najčešće ide kad ste nekim baš oduševljeni.

Pa se onda setim kako mi je smetalo očigledno divljenje nekih osoba i kako sam se nelagodno osećala u susretu sa njihovim nasmejanim licima i zamagljenim očima koje gledaju u mene kao u ikonu. Svaki put sam se jedva suzdržavala da ne pružim ruku i pokušam da rasteram tu maglu koju ta osoba isparava u prostor između mene i svojih očiju. Kunem se da mogu da vidim fizičku prepreku, koju zadivljen pogled materijalizuje i kroz koju posmatra objekat svog divljenja.

“Ti si divna, ti si mudra, blago tebi, ti si svetica!“ Ma jesam, qrac! Ja sam sjebana i oštećena činjenicom da sam prešla ovoliku kilometražu, motor mi škripi, svećice gube kontakt, ulje mi se slojanilo. Samo pravim dobru buku, dok turiram i bacam farove nebu pod oblake, umesto dole na put, kao i svaki prosečan Yugo. Veštica jesam, al’ ako to ima ikakve veze sa sveticom, posisaću dršku od ove metle što mi služi da čistim sneg sa terase, kad je parkirana.

Patologija divljenja Patologija divljenja: Ne prihvataj ljude, upoznaj ih
Comments