Doduše i psovke na francuskom zvuče kao kompliment – to pod pretpostavkom da je nonšalancija reč francuskog porekla, a perfekcionisti neka guglaju.

Pedantnte osobe imaju veliki problem sa mnom. Oni mene nazivaju lenjom, a ja njih propalim perfekcionistima i opsesivno-kompulsivno poremećenim osobama, kontrol-frikovima i ostalim maštovitim narodskim izrazima. Razumem ja njih – oni se ne osećaju dobro dok sve nije “pod konac”, ali oni slabo razumeju da se ja ne osećam dobro kad je sve “pod konac”. Moj kreativni nered njih izbezumljuje. Ali kad dam sve od sebe i napravim red, oni i dalje imaju primedbe.

“Mrzelo te da spakuješ to ćebe?”

“Koje ćebe, ovo spakovano?”

Moje ćebe je ugodno spljošteno na mom krevetu, čiju slobodnu stranu zauzimaju punjači, daljinci i sve ostale sitnice, za koje želim da mi budu pod rukom, kad se ispružim. Zapravo, imam još dva ćebeta, koji čine nemarno brdašce u dnu kreveta i ni jedno nije spakovano prema merilima pedanterije. Ivice se ne poklapaju. Pffff. Ne da mi to ne smeta, nego u životu ne bih primetila te ivice, kad mi na njih niko ne bi skrenuo pažnju. A i kad mi ukažu na nedopustivo nepoklapanje ivica moje spakovane ćebadi, uopšte se ne uznemiravam.

perfekcija 4 Pedantni me zovu lenjom, ali ja sam samo nonšalantna (BLOG)
Comments