Jeste, odlično je, ljude još drži euforija kolektivne empatije. Svako ima nekog ko se negde potopio i trudi se da pomogne. Svi apeluju, informišu, okupljaju, organizuju, donose, utovaruju, istovaruju, razvoze i raznose. Svakog sata stigne neki kamion, kombi, ili makar auto sa malo većim prtljažnikom i nešto doveze. I uvek su tu neke ruke, volonterske ili po zadatku, da to iznesu, unesu, popišu i raspodele po spiskovima. Oni koji su do grudi u blatu u svojim kućama, pokušavajući da očiste mulj, da operu ono što se da oprati i pobacaju na gomile ono što ne može (a najveći broj stvari ne može) ne stižu da gledaju televizije, ni fotografije, ni da idu na punktove gde se nešto deli, a negde još nema struje, pa su tako dodatno izolovani, dakle, oni verovatno ne znaju i ne mogu da zamisle koliko ljudi u ovom trenutku radi na sve načine, trudeći se da pomogne baš njima.

Hong Kong Typhoon woman Poplavni talas humanizma

Ljudi obuzeti sopstvenim stradanjem često ne znaju da ima još mnogo istih i gorih slučajeva, a i kad bi znali, to ih nimalo ne bi utešilo. Možda je negde neko stvarno preskočen ili zapostavljen, možda omaškom, možda prema listi prioriteta najteže pogođenih. Onima koji se bore sa blatom na podu i zidovima sopstvene dnevne sobe, to često nije ni shvatljivo, niti ih interesuje. Opet, ima i onih koji su vrlo svesni da su među mnogima i ni po čemu posebni ili važniji od komšije koji je isto nagrabusio, rade koliko mogu i zahvalni su za svaku pomoć.

Činjenica je da se pomoć prikuplja svuda i sa svih strana pristiže, skuplja se novac i sve ostalo, što ljudima treba svakodnevno i što se svakodnevno doprema. Na terenu rade volonteri, a među njima ima i klinaca iz osnovne škole, koji rade koliko mogu, pa se premore i onda sledećeg dana ostanu kod kuće bolesni od upale mišića i spavaju ceo dan, da se oporave.

Oni drugi, što ne uspevaju da sastave ni po pet, šest sati spavanja, padaju na nos i počinju da osećaju utrnulost. Telesnu, mentalnu i emotivnu. Ljudi izgaraju, a kad izgaranje predugo traje, izvesno je da će pregoreti.

Svi su zajahali talas humanizma i još uvek se voze na njegovom vrhu, ali koliko će izdržati? I najdobronamerniji, najtolerantniji i najrazumniji čovek, koji se dobrovoljno bavi humanitarnim radom, koji nije njegova struka, nadležnost i opredeljenje, pre ili kasnije utrne i posustane.

Prestane da reaguje na priče unesrećenih i na prizore koje vidi. Jednostavno, potroši emotivne kapacitete i toliko je umoran, smoren i ispražnjen, da mu je sve jedno šta sluša i gleda. Radi automatski, gubi koncentraciju, a tanke živce i napade plača zbog svekolike tuge oko njega i besa zbog sebičnjačkih, političkih i seljačkih ispada, zameni opšta indiferentnost, jer je jedino što želi da se isključi, odmori i da promeni sadržaj. Da više ne čuje i ne vidi ništa i nikog ko ima veze sa poplavama.

Da spusti teret dobrovoljnosti, humanizma, društvene svesti i odgovornosti i da ode ne osvrnuvši se.

Svakome ko izgara u jednom trenutku svega bude preko glave.

Koliko sam zabrinuta zbog pitanja šta će biti za mesec dana, kad poplave budu stara vest i humanitarna volonterska aktivnost dosadi i najupornijima, a pomoć i dalje bude potrebna, toliko kontam da ljudi tako funkcionišu. I nesvesno, poznajući svoju prirodu bez razmišljanja o njoj, oni koriste taj adrenalinski talas i izgaraju, jer samo tako mogu nešto da urade – dok izgaraju. Zato pokušavaju da urade što više mogu, dok talas traje. Uhvatili su grandiozan zalet, ogromnih razmera. Veoma nam je potrebno da taj moćni talas nosi svoje surfere visoko, daleko i što je duže moguće.

Izvori fotografija: huffingtonpost.com, archives.deccanchronicle.com

Aleksina Đorđević

Comments