Poslije njih se žene

Poslije njih se žene

Svatko tko me osobno pozna, ili me je barem djelomično upoznao kroz moje pisarije, slobodno može potvrditi koliko volim uvijek nešto reći o muškarcima i koliko su mi oni i dalje, svakim danom, sve veća i nažalost neodgonetnuta misterija. Relativno sam uspješno okarakterizirala određene vrste među svakojakim primjercima, rješila se neupotrebljive robe, posavjetovala prijateljice o ponekim što-i-kako-dalje, a vjerujte mi da nisam time ništa mudrija. Prošlo sam ljeto sama sebi dala zadatak da ću sama kod sebe upisati tečaj frajerologije koji će mi uspješno završiti svojevrsnim uputama za upotrebu istih. Mislim da sam na vlastitom tečaju vrlo uspješno – pala. Ovo ljeto postavila sam stvari u drugu perspektivu, ponukana vapajima tih dobrih starih frajera. Koliko god ja volim svoje drage žene, pa nisu ni one baš čiste. Postali su ti moji muškarci jako cmoljavi, usamljeni i depresivni. Kažu svi da ne mogu nikako naći djevojku. Riješih da pohodim još jedan tečaj ovo ljeto, ali ovaj put sa ciljem da uvjerim muškarce da možda više nije problem u njima. Uvijek sam imala tendenciju da tražim pogreške i mane u njima, a sada, nakon što sam cijelo ljeto proučavala žene koje je možda ipak bolje izbjegavati, nemam im više ništa previše za zamjeriti.

SITUACIJA #1 – Upoznajte napadačicu

“Neću više izlaziti van, majke mi, Andrea! Pa te žene nisu normalne! Dođu do tebe, vataju te, lupaju po guzici, trljaju se po tebi… Na što to sliči?”, kaže meni nedavno prijatelj. Pola vas sigurno misli “Jadan, baš mi ga je žao”, realno, nije njemu ni loše. Da mu je do kres-kombinacije, imao bi da bira. Nažalost, ne sudim ga što se ne može zamisliti kako šeta ruku pod rukom s istom tom djevojkom koja ga je nekoliko noći prije besramno uhvatila za dupe u prepunom klubu. Hajde da razmišljam logično, pa da stavim sebe u sličnu situaciju. Dakle, vani sam, ludo se zabavljam i tamo negdje stoji prezgodan frajer za kojeg se potajno nadam da ćemo se možda poljubiti. Što sad? Napadačica mic po mic prilazi, pljesne ga po guzici, namigne i kreće neki nazoviples zvan trljanje. Andrea pak ostatak večeri možda samo prođe kraj njega, čisto da vidi kakav je izbliza i to je u biti to. Kad bih se odlučila na potez napadačice, propala bih u crnu zemlju od stida i srama i vjerojatno bih to toliko nespretno izvela da bih se zacrvenila kao pečena crvena paprika. Isprva nisam vjerovala da to žene rade, ali sam se brzinom munje jedne subotnje večeri razuvjerila. Ima ih bome svakakvih, napadačicu ne možete prepoznati po nekom specifičnom outfitu, frizuri ili cipelama, već po tome koliko centimetara stoji između vašeg i njezinog poprsja. Točnije rečeno, milimetara. Ukoliko se približila toliko da morate iskreniti vrat kako bi udahnili svježeg zraka jer vas njezine ruke stišću od pozadi, situacija je alarmantna i morate pobjeći glavom bez obzira, ukoliko nemate nikakvu namjeru izvesti javni seks-ples.

SITUACIJA #2 – Uštedite novce za sponzorušu

“Ma kako da imam curu kad nemam novaca za nju?“, pitao me jedan poznanik, dok smo nakon nekoliko mjeseci razmijenjivali novosti jedno o drugome. Kakve to točno ima veze jedno s drugime, upitala sam se ja? Onda mi je objasnio kako se danas upoznavanje sa djevojkama svodi na mini intervju o tvojim roditeljima, čime se bave i kakve nekretnine posjeduju. Bez auta i mogućnosti da odabranici svog srca kupiš Louis Vuittona, piši propalo. Jedan mi je čak priznao kako je, kada je zbrojio sve što je potrošio na bivšu djevojku i čime joj je sve napunio ormar, imao za solidan auto. Sada i dalje pješači. Nisam baš toliko naivna da sam uvjerenja kako sponzoruše ne postoje, ali mi je i dalje teško povjerovati da je zaista došlo do toga da veliku ulogu u potencijalno solidnim vezama igra više nego siva ekonomija. Ne bilo mi teško, uskočila sam u svoje Superwoman promatračko odijelo kako bih detektirala opasne ženske objekte. Znate što? Gomila ih je! Za razliku od napadačica kojih ima svih oblika i boja, sponzorušu je puno lakše detektirati. Izgleda kao sa naslovnice lošeg trač časopisa, a u vlastiti izgled uložila je silne pare. Prava je istina da je vjerojatno željna lažne slave, posjeduje poremećene vrijednosti o uspjehu i moći, napustila je taj jadni mali grad koji ju je toliko kočio i uložila sve roditeljske pare na svoj izgled. Studira ona nešto, roditelji redovno šalju novce i vode brigu što je pojela taj dan. U većini slučajeva, nije pojela ništa i u hladnjaku joj vladaju sveopća kuga i kolera pa se iz tjedna u tjedan časti paštetom i crnim kruhom. Otac joj je vjerojatno pošteni poljoprivrednik kojega, srećom, još nije na +40 lupio infarkt dok je po ko zna koji put orao njivu kako bi svojoj ljepotici priuštio sve što može. Ljepotica je sebi priuštila najskuplje cipele, umjetne nokte i fake dizajnerske torbe. Misliš da je puna kao brod, a kad pomnije proučiš shvatiš da se ona obično kreće u čoporu svojih pčelica istomišljenica s kojima dijeli tjedni raspored razmjene robnih sredstava. U gradu zauzimaju najveći separe, u wc-u potajno krpaju za bar pola boce votke dok ih tako napičkane ne primijete lokalni bogataši i snobovi. Za samo nekoliko minuta oko njih je sve puno, odjednom piju najskuplje koktele i zagonetno se smješkaju. A što je sa tobom koji stojiš u kutu kluba i maštaš baš o njoj? Za tebe, brate, ovaj put – više sreće drugi put. Tako je možda i bolje. Doći će neka koja će cijeniti pažnju i ljubav kojom tamni kabriolet nikada neće isijavati. Sponzoruša se uvijek snađe. Jednog dana, kad sva ponosna osvane u rubrici zvjezdanih skandala, onaj prosječni student koji je noćima fantazirao o njenoj dugoj kosi na svojim plahtama, samo će se tome slatko nasmijati.

SITUACIJA #3 – Pobjegnite od očajnice

Kaže on meni kako ga je smorila veza, kako je već predugo zaglavio sa osobom za koju uopće i ne vjeruje da se upustio u ikakav odnos, a kamoli već sada predugu prividno bezizlaznu vezu. Nesretan je, ne zna kako da joj ugodi i zabavi ju. Kad je nema, najsretniji je čovjek na svijetu, a kada je s njom, ni sam više ne zna kako da ju animira. Ona je bez ikakve ambicije, hobija i društvenog života. U vezu s njim upustila se nakon jednako predugačke i dosadne prethodne. A prije te prethodne imala je još jednu, ponovno dugačku vezu. Jednostavno, ne zna biti sama. Prethodni i sadašnji dečko razlikuju se, što fizički, što karakterno, kao nebo i zemlja. Njen lajtmotiv bio je ono “daj šta daš”, samo da nije sama. Prepoznat ćete ju tako što, iako ju godinama znate i viđate, ne možete ni sami više prebrojati s kime je to sve hodala i kada je uspjela ispisati biografiju tim dugogodišnjim, navodno sjajnim vezama. Promijenila je više puta i adresu stanovanja, ta se navodno ne boji zajedničkog života sa svakim novim partnerom, ima jako malo ženskih prijateljica i njegovo društvo je njezino. Kao da je od malih nogu istrenirana na veze. Vrlo lako osvaja, pitoma je, plaha i bože moj, tko bi joj odolio? Ta voli kao lav! Nažalost, točno. Očajnica ima sjajnu teoriju, ali praksa obično malo zašteka. Nekada joj zavidim i poželim mijenjati sve svoje disfunkcionalne i turbulentne veze i nevezice za tu jednu klasičnu, staromodnu dugačku vezu po pravilima, ali samo nakratko. Razlika između očajnice i cure koja nije prošla ove sjajne dugačke veze je u tome što će ova druga itekako znati kako biti sama sa sobom. Najčešće je sama isključivo zbog toga što posjeduje neke kriterije koje kod očajnica nema. Solerica u poželjnoj mjeri voli samu sebe, očajnica voli sebe u paru, sebe s nekim s kime postaje nešto potpuno, makar poprilično krhko.

“Zašto ju ne ostaviš ako tvrdiš da više nema strasti i da nisi sretan?”, upitala sam ga. Odgovorio mi je da se radi i o navici i previše uloženih godina i truda te da je možda za ponovno zaljubljivanje kasno. Ne razumijem ga. Mislila sam da se zbog navike spašavaju brakovi, ne veze. Na kraju se složio i on sa mnom. Rekao je kako će se dogoditi to da će sa prvom sljedećom s kojom na prvu klikne, bez ikakve ajmo reći “prisile”, mukotrpnog rada (nije veza Građevinski fakultet, pobogu) i bezveze uloženog truda ostati do kraja života.

Da, poslije njih se žene. Isprobaju ludi seks sa napadačicom, potroše stanarine na sponzorušu, kupuju lance i bičeve da zabave očajnicu, a sve to opet ne bude “to”. Svatko bira prema svojim preferencijama, pa ću ja po onoj staroj paroli da “svaka krpa nađe zakrpu”, stati u obranu napadačice, sponzoruše i očajnice. Nekima su i one žene iz vlastitih snova i fantazija. Možda bi mi bilo lakše i jednostavnije da sam i ja bar neki miks jedne od ove čarobne trojke, čisto da se nađem kao predmet nečijih snova. No, tada bi opet došli do esencijalnog problema koji ne vodi ničemu – on ne bi bio predmet mojih snova.

Predmet svojih snova i dalje držim negdje duboko u sebi. Možda je totalno nerealan, pogrešan i možda se nikada neće pretvoriti u onaj realni dio – čvrstu ruku koja će me voditi kroz život, a možda se taj isti predmet i poslije mene ženi. Tko će znati.


Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.