Probudila sam se ranije nego obično, iako taj dan nisam išla na fakultet. Pustila sam muziku i čula sam dobro poznatu pjesmu: “Nekako s proljeća, ja se sjetim starih drugova, probude se u meni svi derneci pijani.” I tako je bilo, sa mirisom prvog behara, opi me duh proljeća, opi me milion divnih osjećanja i pomislih: “Do đavola, ja sam se zaljubila!” I jesam… Zato nisam mogla ni da spavam. Željela sam da budna sanjarim o divnim osjećanjima koja su me obuzela.

p.s. I love you Proleće je, ja se zaljubih

P.S. I love you

I onda je odjednom neki lud smijeh obuzeo moje tijelo i moj duh. Ali sem smijeha, u meni se vodila borba: istina protiv laži. Nisam znala da li da mu priznam svoja osjećanja ili da sačekam – ne znam šta, ali mislila sam da je bolje da sačekam. Bila sam nesigurna, nisam navikla na ovo. Ja sam “živjela” u nekim dalekim bajkama, gdje su živjele princeze koje su čekale svoje prinčeve na bijelim konjima. Izgleda da je moj princ došao, nije imao ni krunu, a ni konja, a opet, za mene je bio tako čaroban. Ne želim da donosim ishitrene i brzoplete odluke, jer sam se već nekoliko puta “opekla”, a i nisam navikla da mogu da volim i da budem voljena, sve to mi je tako strano. Da li da rizikujem i potpuno se prepustim divnim osjećanjima, njemu i ljubavi koja me čeka ili da odustanem od svega, vratim se na staro i uživam u sigurnosti?! Misli su se rojile poput pčela radilica, zujale su po mojoj glavi, besciljno i ludo.

Shvatila sam da je najbolje da odustanem od razmišljanja. Skinula sam okove koji su me stezali, sve ono što me sputavalo i moje srce je proradilo poput vulkana. Došlo je proljeće, sve cvjeta i priroda se budi – odlučih da poslušam srce. Odlučih da ne razmišljam, jer ko zna šta nam donosi dan, šta noć. Možda je to ljubav, možda je to prolazni hir, ne znam, ali znam da sam se zaljubila i da želim da pokušam, da želim da se igram… Igraćemo se, voljećemo se, proljeće je, sve je dozvoljeno!

Zaljubljenost mi daje krila i osjećam se kao u oblacima, zemlja mi je tako daleka i strana. Ne želim više da hodam. Osjećam samo sreću. I milion leptirića je preplavilo moje tijelo. Ne znam šta će se sutra desiti, ne znam da li će se moja zaljubljenost završiti sa proljećem ili će dočekati ljeto ili možda neko proljeće. Da li će moja zaljubljenost prerasti u ljubav, ne znam. Možda je u tome i ljepota zaljubljenosti – što ne znaš ništa, a sve ti je lijepo i ne znaš do kada će to da traje, a i ne zanima te.


Olga Tmušić je student Fakuleta poslovne ekonomije. Živi u zabludi, voli miris jorgovana i veliki je zaljubljenik u lik i djelo Sergeja Jesenjina. Oprašta, ali ne zaboravlja. Kaže da na rubu usana uvijek osjeća “gorčinu užitka i sladak ukus kajanja”.

Editors choice