Putokazi za lepši dan: Meša Selimović

Putokazi za lepši dan: Meša Selimović

Prethodne tekstove iz ovog serijala pročitajte ovde.

Selimović (Mehmed Meša Selimović) poznat je po onoj “Derviš i smrt” koju su nas dosadno terali da čitamo u srednjoj kao lektiru, dok još ništa od svega napisanog i nismo mogli zaista razumeti. Njegovo ime je ogromno u balkanskoj književnosti, a njegove smo knjige uglavnom uspevali da razumemo tek nakon srednje škole. Snažnog, preciznog i bogatog stila, težinom istovremeno mračnih i lepih rečenica, ovaj pisac neminovno nas je gurao i vraćao iz tamnih ponora sopstvene unutrašnjosti.

Uglavnom, nešto kasnije, kada smo uspeli da “svarimo” priču o Ahmedu Nurudinu (glavni lik pomenutog romana), zagledali smo Mešinu “Tvrđavu”. Gradio ju je precizno, s gorčinom i lepotom, a iščitavanje svake stranice ličilo je na, jednovremeno, čeprkanje po sopstvu.

Blještave boje u njegovim rečima uočljive su samo onome ko ga s ljubavlju čita. U suprotnom, Selimović je težak, mračan i gorak. Kada ga upijamo s ljubavlju, njegova težina postaje nauk, njegov mrak – svetlost, a gorčina dobija ukus saća koji kasnije, danima, možemo da osetimo u grlu.

foto11 Putokazi za lepši dan: Meša Selimović

"Duša može često da održi tijelo, ali tijelo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama"

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se mješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

(…) Sve je moguće, sve je nadohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svet više nije skučen ni pun prijetnji.

Ja ne biram ono što imam. Ne biram u stvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, a u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš ili potoneš.

Hiljadu nečijih srećnih časaka bit će kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi bit će kao ova, ali ova nikada više. Nikada – jedina konačnost.

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.

Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali i plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, tražim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

(…) Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.


Dijana Knežević je studentkinja medija i urednica bloga “ViolentlyHappy”. Sklona ignorisanju realnosti, a kad nije u mogućnosti – pisanju o njoj. Neko je rekao i da je sklona suvišnoj racionalizaciji emocija. Ona misli da je to besmislica. Prezire kolotečinu, cenzuru i besporočnost.