Kad me neko pita da li mogu da učinim za njega nešto što on pretpostavlja da mogu, da ga negde preporučim, ugovorim sastanak, saznam neku informaciju koja mu je važna, odmah počinjem da razmišljam kako to da izvedem i stupam u akciju. Pronalazim brojeve telefona, zovem, pitam, zamolim, bez ikakve zadrške. Uopšte ne razmišljam o tome da li nekog  smaram, ne kažem, ma čovek je verovatno zauzet, nije mi baš toliko hitno, probaću sama da se snađem pre nego što nekog iscimam. Samo zato što to ne radim za sebe, nego za nekog ko je tražio moju pomoć. Posredovanje kod nekog koga poznajem. Sitnica. Obavljeno. I baš sam zadovoljna.

A kad meni treba nešto što sama mogu da sredim, tako što ću nekog da iscimam, da se raspitam i dogovorim, oklevala bih onoliko. Možda se ne bih ni setila da potražim prečicu. Ili bih se obratila nekome ko može da mi pomogne i ko će to da obavi u par telefonskih razgovora.

Poznato?

Zašto je toliko lakše uraditi nešto za drugog, nego za sebe?

Jer sve su to male stvari. Ljudi hoće da vam pomognu. Da ne čekate red, da vam odrade preko veze nešto što je njima lako i dostupno, a vi biste idući regularnim putevima čekali i čekali. Svako ima nekog rođaka, prijatelja, kuma, koji nešto može za čas da vam završi. I svi znamo kako se osećamo kad moramo nekog da iscimamo za tako nešto. Zahvalni smo i neprijatno nam je. Osećamo se zaduženo i nadamo se da ćemo moći da uzvratimo uslugu.

Valjda je zato mnogo jednostavnije pomoći ili posredovati nekome kome treba usluga. Zato što se on tako oseća, a ne vi.

Nemate taj pritisak potrebe i neprijatnosti što nekoga uznemiravate. Niko ne voli da traži uslugu. Ali samo pomislite koliko puta su vam ljudi izašli u susret, rado, lako i efikasno, kad ste tražili.

Barem isto onoliko, koliko puta ste i vi sami nekome pomogli.

A to znači svaki put, koliko god ste mogli.

Success woman big stock Radi za sebe kao što radiš za druge

Radi za sebe kao što radiš za druge

Dešavalo mi se da za drugog tražim i pitam nešto što za sebe ne bih. Jer nije mi neprijatno ako me odbiju, zbog neizvodljivosti ili preteranosti zahteva.

Kad nekome učinimo uslugu, zadužili smo ga. Kad neko nama pomaže, zadužuje nas. Među prijateljima, to se i ne gleda i ne računa.

Ali taj račun je uvek ravan. Jednačina postoji.

Ne onako kako bismo očekivali, ali na višem nivou to uopšte nije važno.

Možda nećemo imati priliku da uzvratimo uslugu onome ko nas je zadužio, ali zato ćemo pomoći nekome, ko je pomogao nekom drugom, ko nije u prilici da mu uzvrati.

Usluge među ljudima ne prate red međusobnog davanja i primanja, one cirkulišu unakrsno, tamo gde su potrebne.

Svako će vam učiniti neku uslugu, a neko vam učiniti bilo kakvu.

Uvek ima ljudi koji ne postavljaju suvišna pitanja i odmah rade sve što treba i sve što mogu da urade. I svako od nas se bar ponekad nađe u poziciiji da deluje na takav način.

Možemo da računamo na ljudskost, solidarnost, međusobnost.

A kad se osećamo nesigurno, kolebljivo i ranjivo i van domašaja nečije intervencije, pomoći i usluge, treba da se setimo da na sebe možemo da se oslonimo kao što drugi mogu da se oslone na nas.


Aleksina Đorđević

Comments