Psihološka doskočica kaže da ljudi najčešće greše zato što delaju ne razmišljajući, ili suviše razmišljaju, a ništa ne čine. Promišljeno delovanje je jednačina koja rešava dilemu koja ne postoji.

E sad, koliko smo u stanju da promišljeno delujemo, na kom nivou i na koji način, finese su kojima se možemo naučiti. Ako možemo.

Jer, možda nas nešto sprečava. Možda smo suviše inertni, teško se pokrećemo, predugo se predomišljamo i u svojoj glavi već smo se premorili vičući hop, a još ni jednom nismo skočili. Možda volimo da kujemo megalomanske planove, ili realne planove, samo ne volimo da radimo na njima. Volimo proces, a ne rezultat.

Mnogo ljudi ima problem sa završavanjem procesa. Oni beskrajno studiraju, prekoračuju rokove, odugovlače posao i uvek im se nagomila na kraju, toliko da nikako ne mogu da stignu. Kao da naprave plan samo zato da bi ga sabotirali. Nedostaje im spontanost u donošenju odluka i imaju dileme oko svakog poteza koji treba voljno da učine.

Filozofi, sarkastično ih opisujemo, iznoseći filozofiranje na nezasluženo loš glas. Mnogi među njima su veoma inteligenti i umeju da daju dobre savete, samo nisu u stanju da poslušaju sami sebe.

Na drugom tasu vage imamo impulsivce. Oni žive u akciji, delaju odlučno, ne brinući o posledicama. Neki razviju filozofski odnos prema prihvatanju posledica svoje impulsivnosti, a neki razviju kajanje – jalovo osećanje, od koga nikome nije bolje, ni njima samima, ni onima koje su oštetili ili povredili svojim delanjem.

Svest o sebi, o svojim ograničenjima i slabostima pomaže ukoliko nas dovede do odluke da učinimo napor i obučimo se u obuzdavanju i korigovanju onoga što znamo da nas uvaljuje u neprilike.

Razmišljati ili delati Nije dilema1 Razmišljati ili delati: Nije dilema

Najteže je promeniti se. Jer to znači da treba da poisključujemo mehanizme koji svoj posao obavljaju na našu štetu, ali bez našeg napora.

Ako znamo da smo dobri u planiranju, a traljavi u realizaciji, da smo sposobni da pokrenemo proces, ali u finišu gubimo dah, fokus i interesovanje, potrebna nam je disciplina, rešenost i sva moguća podrška da prođemo kroz one delove kroz koje nismo naučili da prolazimo. Jer ono na šta smo navikli je scenario po kome uvek omanemo na sličan način.

Ukoliko nas vode impulsi, disciplinu moramo usmeriti na strpljenje. Umesto da se bacimo u bazen koji je možda prazan, ili je voda nepodnošljivo hladna, moramo da se zaustavimo. Da se setimo šta se desilo prošli put, kad nismo obuzdali svoj poriv da činimo, pa makar činili bilo šta. Treba da sačekamo da ideja odleži, pa ako preživi nekoliko dana mirovanja, da nastavimo njenim tragom.

Spajanje promišljanja i intuicije je pravi način delanja. Možda nam se nešto čini kao odlična ideja i imamo dobar osećaj, ali početni impuls će se tokom realizacije sigurno razviti, promeniti, iskomplikovati, a mi treba da procenimo svoje kapacitete.

Hoćemo li imati volje i energije da istrajemo, kad stvari ne budu išle glatko?

Imamo li neku odstupnicu, ako stvar sasvim propadne? Ili, da li zaista treba da prođemo kroz to iskustvo, iako nam osećaj govori da ćemo se loše provesti?

Slušati sebe i posmatrati sebe u široj perspektivi, zahteva razvijanje, osvešćivanje, vežbanje i disciplinu.

I ako to pokušavamo, pa nam ne ide, ne znači da smo neuspešni i da treba da odustanemo, nego da nismo dovoljno pokušavali na dovoljno različitih načina.

Aleksina Đorđević 
Comments