Tko sam ja i odakle mi pravo da pričam i pišem o toj univerzalnoj temi o kojoj su mnogi mudriji i zreliji od mene već odavna pokušali dati odgovore, i (pogrešno) misle da su u tome uspjeli? Tko se krije iza potpisa na dnu ovog teksta i predstavlja kao serijski monogamna ovisnica o ljubavi? Ne mogu si pomoći, moja znatiželjna lavovska priroda snažnija je od svih glasova koji dolaze sa strane. Glasova koji će, možda i nakon ovog teksta, reći da je mudrije šutiti.
Ali kada si dio jednog otužnog, da ne kažem lošeg, socijalnog okruženja, prepunog depresivnih ljudi otuđenih jedni od drugih, pa čak i od svoje vlastite prirode, kako da pomognem sama sebi da suptilno ne provirujem u tuđe živote? Na kraju krajeva, i ovi će redovi, ipak, završiti jednom u nizu istina o mome.
Nedavno mi se javio prijatelj s kojim sam, igrom slučaja, izgubila kontakt. Jednostavno, razišli su nam se životni putevi i s moje se strane niti jednom nije javila potreba da ga možda upitam kako je. Tužno, pomalo i bezobrazno s moje strane, reći ćete. Osobito što je on bio jedan od onih nepresušnih izvora inspiracije, odnosno njegov život, u koji sam drsko zavirivala. Da mi ne bi ostao dužan, upitao me o čemu ću sada pisati kada sam konačno sretna. On, naime, smatra da se o jednoj pomalo idiličnoj ljubavnoj priči nema puno toga reći, te da ljudi jednostavno o tuđoj sreći ne vole znati puno. Što manje znaju, manje vam zavide, iako je više žele i za sebe.
