“Sanjao sam te noćas!”, ugledala sam na zaslonu svog mobitela. Instinktivno sam natipkala: “Krivi broj!” Još brže je odgovorio: “Nije, osim ako si promijenila ime i broj?” Što da radim sad? Da nastavim? Da prekinem? Pa on je praktički zaručen! U ime starih vremena, kad su mi se prsti oduzimali dok smo se tipkali, nastavih igrati… Bio je ovo samo početak jedne duge avanture.

Tog ljetnog dana razmijenili smo gomilu poruka, nekoliko dana poslije odradili smo i ležernu prijateljsku kavu. Mislila sam da je to bila njegova svojevrsna kratkotrajna kriza u kojoj sam ja trebala proći potpuno neokrznuto. Međutim, moja se adolescentska zanesenost njime tada još očito nije potpuno ugasila, niti njegovo nešto prema meni. Prvih nekoliko mjeseci NJU nismo ni spominjali dok vrag nije odnio šalu…

00:15h, već sam bila u dubokom snu, sutradan sam putovala i mislila sam da sam stišala tonove na mobitelu, ali očito sam se prevarila jer me iz sna probudio zvuk poruke. Na tekst: “Eto tebe opet. Izađi ispred kuće, molim te”, razbudila sam se u roku sekunde, pokušala smiriti uzavrele strasti s druge strane i nadati se da mu neće zaista pasti na pamet stvoriti se ispred mene. U glavi si razmišljam: “Skoro je ponoć, on živi sa svojom djevojkom, leži li ona sad kraj njega dok meni ovo tipka?” Eksces je završio s njegovim: “Nikad nećeš saznati što si propustila.”

Po povratku s puta, odlučila sam sasjeći priču u korijenu dok nije otišla predaleko. Na njegov šok, spomenula sam NJU i postavila mu sljedeće opcije: a) riješi krizu u vezi i ostani s njom, b) ostavi je, pa mi se onda javi i c) ostavi je, pa budi sam i razmišljaj. Taj diplomirani psiholog tada je navukao neku čudnu membranu na sebe i ogradio se s tim da ja to ne razumijem i da nije to tako jednostavno. Što nije jednostavno? Ljudi se sastanu, nađu, raziđu, idu dalje. Srećom, nije bilo kasno da to prekinem, zaista nisam htjela biti žrtva nečije emocionalne nestabilnosti i na vrijeme sam našla partnera s kojim nisam imala ni vremena razmišljati o ljigavim porukama koje su me cijelo ljeto uznemiravale. Dok jednog dana moj tadašnji dragi nije spomenuo njegovo ime u kontekstu jako dobrog prijateljstva.

Nakon malog zatišja, varalica kao da je osjetila moju sreću, mir i ispunjenost, pa mi je odlučila uznemiriti još nekoliko mjeseci života. Izgleda da su poruke postale opasne, pa sam imala što i vidjeti pregledavši poštu na e-mailu jednog snježnog jutra. Promijenio je i taktiku, počne poprilično ljubazno, uglađeno i pristojno, sa pitanjima gdje sam i kako sam, a onda, valjda ne mogavši izdržati, ubaci staru: “Da smo bar realizirali sve.” Ne znam trebam li uopće dodatno isticati koliko mi je od cijele situacije bilo mučno i da se ni najmanje nisam osjećala kao Meg Rajan (Meg Ryan) u filmu “Stigla vam je pošta” (You’ve Got Mail).

Birala sam na koja ću pitanja odgovoriti, nekada se pokušavala odjaviti dok nije kasno, ali me zeleni kružić sa strane odavao, pa sam se trudila zvučati zainteresirano za njegov život samo da naširoko izbjegnem što bi bilo da je bilo temu. Svaki put kad sam otvorila dolaznu poštu, imala sam neki osjećaj kao da započinjem neku čudnu Gmail vezu, i na uvrnuti način mom egu je odgovaralo što se netko svako jutro pitao kako sam i što radim. Ton razgovora se malo primirio od vrućih ljetnih tipkanja, pa mi je samim time postajalo lakše.

Iako sam mu nebrojeno puta postavila pitanje što bi njegova djevojka rekla da zna koliko minuta, sati i vremena troši na drugu osobu i ne misli li da ju je i ovako već prevario, te da ne treba nikakve konkretne realizacije da bi se svi troje osjećali loše, moj Gmail dečko nije odustajao. Dok sam metaforički “mazila zlu mačku”, razmišljala sam samo o dvije opcije: staviti ga pred gotov čin i reći “hajde da probamo” (znam da bi se zamrznuo tog trena) ili zaprijetiti prosljeđivanjem poruka? Bila sam dobra i pravila sam se da to sve ne postoji, ali samo zato…

Anja Rubik Sasha Knezevic Apart 03a Svi moji “online” frajeri

Draga, volim te, ali često mislim na drugu

…što sam imala još jednog dečka, i on je bio moj Facebook dečko i, iskreno, bilo mi je super s njim. Upoznali smo se u polumraku diskoteke prije par godina i prvi put nije na mene ostavio nikakav dojam osim jako skladne figure kenovskih crta lica. Sve dok jednom uletom na chatu nije napravio jedan hop u moj život. On je valjda jedina osoba koja mi se svidjela na drugu. Ispočetka sam bila potpuno nezainteresirana s obzirom na to da ni tada nisam bila skroz single i da sam na početku svake ljubavne igrice prokleto oprezna. Ali ovaj filmofil me lagano uspio slomiti, svako jutro i svaku večer i, iako se nismo uopće susretali, ostvarili smo najbolju platonsku vezu ikad. Sve do trenutka kad sam saznala da dotični ima djevojku s kojom navodno nije potpuno zadovoljan. Od tad je naša Facebook veza postala puno burnija, a vražica sudbina se umiješala u priču, pa nas je koji put stavila na ista mjesta.

Kad smo se susretali, u mojoj glavi je nastajao kaos, noge su mi otkazivale, ruke se petljale, a komunikacija uživo otišla je k vragu. Iza tipkovnica, uz uspone i padove, nastavili smo se nevino družiti i često sam se osjećala kao da se znamo cijeli život, kao da smo dugogodišnji prijatelji ispred kojih stoji nešto neobjašnjivo. NJE nikad nije bilo u njegovoj blizini, nekad sam mislila i da je izmišljena, ali me njegov Facebook profil na vrijeme podsjećao na to da ona ipak postoji. S obzirom na to da me slomio, pri zadnjem susretu s njim na zjenicama mi je pisalo: “Ostavi ju!” I tu je nastao problem. Na pitanje o emocionalnoj prevari, sledio se. Od našeg se odnosa obranio izjavom da smo samo prijatelji. Tako sam u svom rječniku dobila jednu definiciju prijateljstva do tada mi jako nepoznatu. Znači ovako: prijatelji se upoznaju u diskoteci, razmijenite kontakte i redovno se čujete uz slatka prepucavanja o vama. Moj Facebook dečko i ja od tada smo bili na distanci, s kartama na stolu, a nitko nije povlačio poteze.

Moji online dečki imali su jednu zajedničku karakteristiku. U ovoj situaciji, iz koje sam se izvukla, njih dvojica su prema nekoj od nas dvije bili, uz svu svoju muškost, poprilični slabići i kukavice. Ne znam kakvi su unutar četiri zida sa onom koju toliko ostavljaju po strani, ali kakve sam sreće, vjerojatno pred dotičnima nose papuče, a ispred mene su bili žestoki bilderi vlastitog ega.

Eto ti što su moderna vremena. Ne morate se složiti sa mnom oko definicije prevare, možda je ja uopće i ne znam. Nikad nikoga nisam prevarila. Prevara je za mene nešto potpuno nepotrebno. Kada sam razmišljala o tome što bih ja napravila da me izazov vuče, uvijek bih se postavila u kožu prevarene strane i zaključila da je to čista glupost. Ili sam ja u svojim vezama nalazila baš sve što mi je tada trebalo, pa nikad nije bilo situacije da sam htjela izdati svog partnera. U trenutku kada se meni u glavu ušuljala osoba koja nije ona koja leži kraj mene, uvijek mi se upalio neki mali crveni alarm koji mi je i više nego suptilno signalizirao da nešto ne valja. Svaku svoju emocionalnu krizu rješavala sam razgovorom, vodio on još čvršćem odnosu ili prekidu.

Naravno da je potpuno zdravo primjećivati i druge poželjne osobe oko nas, da je potpuno normalno nekada sanjariti o nekoj bivšoj ljubavi, neostvarenom objektu požude. No, onoga trenutka kada taj isti neostvareni objekt požude to sazna, kada postane pasivni dio nečije veze, tada smo, ipak, realizirali to fizički ili ne, zakoračili u polje prevare, i dok ne dođe do krvi, znoja i suza za bilo kojeg od tri ratnika, dragi moji dečki, pogledajte svojoj partnerici u oči i započnite sa: “Draga, volim te, ali katkad mislim na drugu…”


Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.

Editors choice