Tajna kićenja novogodišnjeg drvceta

Tajna kićenja novogodišnjeg drvceta

Za neke najradosniji praznik, za mnoge razlog za histeriju i paniku, a za većinu – navika koju nose iz detinjstva. Nekada su jelke donošene iz šume, sveže odsečene, nekad kupovane na pijacama, a danas se najčešće odlučujemo za neki plastični primerak kupljen kod čudotvornih “Kineza”.

Da li ste se ikada zapitali odakle stiže ovaj običaj, da li ima veze sa našim folklorom i tradicijom ili je pak, reč o tvorevini Zapadnog sveta? Da li ste se zapitali da li postoji pravilo kako se kiti jelka? Da li je svejedno za koju boju se odlučite? Ima li to veze sa hrišćanstvom ili je reč o paganskom običaju? Ostatak teksta će vam otkriti tajnu o poreklu omiljenog novogodišnjeg običaja.

slika 118 Tajna kićenja novogodišnjeg drvceta

Jelka je simbol Božića, Nove godine i porodične tradicije

Predanje kaže kako su ispred mesta rođenja Isusa Hrista rasli bor, jela i kedar. U znak radosti što se rodio Božiji sin, kedar i bor su mu podarili svoje plodove, a jela, kako nije imala čime da daruje Isusa, rasplakala se. To je posmatrao dobri anđeo koji se sažalio nad jelom i skinuo zvezdu sa neba koju je stavio na njen vrh. Verovanje kaže da bi svako novogodišnje drvce trebalo da ima ukras na vrhu koji simboliše dar Isusu Hristu.

Jela je oduvek imala posebnu ulogu u hrišćanskoj istoriji. Tako prema crkvenim spisima, sveti Bonifacije je propovedajući hrišćanstvo koristio seme severne bele jele. Seme koje ima oblik trougla je poslužilo za njegovu priču o Svetom Trojstvu, a pojedinci i danas veruju da je ova vrsta jelke najprikladnija za ovu namenu.

Slika 251 Tajna kićenja novogodišnjeg drvceta

Mnogi misle da bez jelke nema ni Nove godine

U šesnaestom veku tradicija kićenja jelke se širi na teritoriji Nemačke. Na javnim mestima su postavljane jelke koje su deca ukrašavala jabukama, bombonama, orasima i papirnim cvetovima. Ipak, mnogi veruju da prvo božićno drvce dolazi iz Letonije, a za to postoji i dokaz – natpis na osam jezika koji glasi: “Prva novogodišnja jelka u Rigi, 1590.”, uklesan na jednom od trgova ove baltičke zemlje.

U sedamnaestom veku širi se običaj kićenja jelki unutar domova, ali su mnogi ovaj običaj povezivali sa protestantskom verom. U devetnaestom veku ovaj običaj je počeo da se širi među plemstvom, pa ga je princeza Henrijeta (Henriette) donela u Beč. Vojvotkinja od Orleana je zaslužna što je kićenje jelke postao običaj prihvaćen u Francuskoj, a nakon što su se pojavili crteži sa slikom britanske kraljice, njene porodice i novogodišnje jelke, ovaj običaj postaje sastavni deo masovne upotrebe. Nakon toga, tradicija kićenja jelki dolazi čak do Amerike i tada više nije bilo sumnje – ukrašavanje jelke je postalo deo popularne kulture.

Zahvaljujući uticaju germanske kulture, ovaj običaj je stigao i u naše krajeve. Naš folklor je dodao nekoliko osobenosti u kićenju jelke, kao što su ukrasi od suvih šljiva, voska, oraha i šećernih jabuka. Danas je novogodišnja jelka najlepši i najveseliji deo porodične tradicije. I zaista, ima li šta lepše od okićenog drvceta, gomile poklona i porodice na okupu?


Nataša Delač voli ljude, smeh do suza, igranje igrica i prvu jutarnju kafu. Za nju najlepši je osećaj kada prvi put u godini vidi more. Obožava putovanja, čaroliju i čuda.