Popih svoj prvi blok na fejsu, od nekog nepoznatog FB frenda, koji se strastveno zalagao (u svom statusu) da se ukine licenca nekim psiholozima koji se ne slažu sa predlogom novog zakona o zabrani roditeljima da fizički kažnjavaju decu, a povodom teksta o tom osetljivom pitanju.

Elem, odgovorih u komentaru statusa da je fizičko kažnjavanje najčešće ventil za izludelog roditelja (dakle, ne vaspitna mera, nego izraz nemoći), koji bi (izludeli roditelj) možda uradio nešto perfidnije i destruktivnije da mu je zabranjeno da prosto šljisne dete.

A onda on meni nešto o tome šta bi bilo kad bi izludeli policajci šljiskali prolaznike i ostali nadređeni svoje podređene, a ja njemu “imaš li ti decu?!”, a on meni block. Opa! Uz prozivku da imam fašističke ideje.

Jok brate, ja imam decu. Znači, imam fašističku praksu.

Moje dvoje dece, uzrasta 9  i 11 godina i različitog pola, još uvek se makljaju kao kučići i svi ostali mladunci kad ne mogu da se dogovore kome koja sisa, igračka, koska. Ređe nego ranije (što je bilo svakodnevno), ali dva do tri puta nedeljno, sigurno. U 90 odsto slučajeva iskuliram, pazim da se ne povrede, opominjem, ali dozvolim da sami regulišu svoje odnose. U 10% slučajeva nema prostora i vremena za to, a bogami, ni živaca.

E, onda svakom po šljiska, posle samo jednog oštrog upozorenja.

Fašistički, baš.

A, da, da li sam pomenula da i oni mene umeju da šljisnu kad hoće da prekinem i ostavim ih na miru?

Ups, nasilje u porodici, a?

Sad me lepo prijavite socijalnoj službi, pa nek se oni nose sa ludacima, šta blok na fejsu, labavo je to.

Vidite, u mom sistemu vrednosti to je demokratija. Nisam baš primer roditeljskog autoriteta, ali jesam majka za koju deca znaju da ih neće osuditi ni zbog čega.

Ja sam ta koja im objašnjava postupke drugih ludaka iz familije, ludaka iz škole, ludaka sa ulice. Jer mene pitaju. Pitaju me i “Zašto si sad ti poludela, mama?”, kao i “Što si koza?”. I ja im odgovorim. Uvek iskreno.

Lako je objasniti da su ljudi puni mržnje i besa i da ima mnogo ljudi koji ne vole decu, čak ni svoju sopstvenu, da u svetu vladaju sebičnost, osuda, netolerancija, predrasude i zablude. Emotivno zrela i otvorena deca začuđena su u dodiru sa sebičnošću, pakošću, neopravdanim optužbama i sumanutim reakcijama, ali kapiraju da ima ljudi (svuda u njihovoj okolini) koji će im servirati baš to i uvek isto, jer su takvi i ne znaju ni bolje ni drugačije.

Lako je objasniti i da se mami dešava da bude luda i sebična i ispod nivoa zadatka, jer je pod dejstvom stresa, frustracije, nemoći, jer je bolesna, umorna, tužna, malodušna, a svakodnevni život, kao i svakodnevna deca, i dalje imaju isti nivo zahteva u odnosu na mamu.

Veća mi je frka kad me pitaju “A zašto svi moramo da umremo?” ili “Zašto ljudi postoje?” i “Kako izgleda smak sveta?” Ali deca intuitivno kapiraju i ezoterične teme i filozofske pretpostavke i kosmičke istine. Uvek budem zapanjena time i pitam se kako su ispali tako pametni i senzitivni, kad žive u najluđe i najteže vreme ikad. Za detinjstvo, kao i za roditeljstvo.

Moja deca mnogo mi pomažu u tome da se nekako snalazim u ulozi roditelja, za koju sve mudrijaške knjige uzimaju kao preduslov koji se podrazumeva da ste uvek realni, smireni, kontrolisani, delotvorni, dosledni.

Mislim, niko drugi mi ne pomaže. Ni društvo, ni iskustvo, ni moji roditelji.

Jer u trenucima kad niste realni, smireni, kontrolisani, delotvorni, dosledni, jer vas je nešto načisto ispizdelo, zgazilo, porazilo, nikakav mudrijaški savet o roditeljstvu ne pomaže da ostanete na visini zadatka i zaštitite svoju decu od svojih osećanja i stanja. To prosto ne funkcioniše tako.

A opet, kao roditelji, pa čak i kao izludeli roditelji, daleko smo bolji od naših roditelja kad su bili mladi (i izludeli) roditelji.

Kao deca (mi sadašnji roditelji osrednje generacije),  bili smo pristojno zanemareni, jer se naši roditelji nisu mnogo interesovali kako se mi osećamo, šta mislimo, čemu težimo i sa čim se mučimo. Dok se mi sada, upravo suprotno, veoma bavimo osećanjima i stanjima naše dece.

Mnogo ih više poštujemo nego što su nas poštovali ikada.

Iako se povremeno pretvorimo u fašiste i podelimo po koju pljusku.

I stvarno sam zaprepašćena što mi neko uskraćuje mogućnost da izložim i objasnim svoj stav i ne upušta se u diskusiju, nego nalepi etiketu “fašista” i zapuši mi usta.

Zato što verujem da ljudi koji se zalažu za borbu protiv nasilja ne koriste nasilne metode u komunikaciji, poštuju razlike i tolerišu tuđe mišljenje i stav. Naročito onaj koji je došao iz iskustva koje njima nedostaje.

Ali ja sam puna predrasuda.


Aleksina Đorđević, matora ribetina. Zna sve i neće vam reći. Ne daje savete i ne proriče budućnost, osim kad je izazvana. Užasno komunikativna, a provokaciju smatra najzabavnijim oblikom komunikacije.

Comments