Tračarenje ludom radovanje

Tračarenje ludom radovanje

Živimo u vremenu gdje je važno biti upoznat sa tuđim životom, a svoj ostaviti na čekanju. Vjerovatno smo svi mi svjesni toga, ali prećutkujemo jer je stvar uzela preveliki zamah i to više niko ne može da promijeni.

Priče uvijek kruže i uvijek će kružiti, valjda to jednostavno tako mora biti. Ne znam da li ste ikada razmišljali o tome kako bi sve izgledalo kada bi svako vodio svoj život, svako se bavio svojim poslom i gledao samo svoje stvari? Ja jesam i mogu da kažem, ali ne i da tvrdim, da bi svi bili mnogo srećniji i vjerovatno se trudili da sebi obezbijede bolji život, a ne da grade svoju sreću nad tuđom nesrećom kao što to rade sada.

Kada sam počela da izlazim upoznala sam se sa sindromom tračarenja. U početku mi je sve bilo strano jer nisam prije toga obraćala pažnju na to šta rade ljudi oko mene. A kasnije… Čak i ako ne želiš, samo se nametne da znaš ko, kad, sa kim, gdje, kako, zašto i zbog čega. Jednostavno su male mogućnosti da priče ne stignu do tebe, zaboga, ne možeš da sjediš na ušima.

Klasično ogovaranje.jpg Tračarenje ludom radovanje

I dalje nisam sigurna da li više ogovaraju žene ili muškarci?

Koliko vam se samo puta desilo da vam neko kaže neki trač o nekome i usput obavezno doda: “Ali nemoj nikome da kažeš”? Pa opet neku sličnu stvar čujete od neke druge osobe, malo izmijenjenu, nekada blažu, a nekada mnogo goru verziju od one koju već znate – mislim da se to zove igra gluvih telefona, bar su nas tako učili kad smo bili mali.

Bas razmisljam Tračarenje ludom radovanje

Možda nemaju svoj život pa se bave mojim?

Koliko mi se čini u poslednje vrijeme, prvo čujem neki trač o nekome, zapravo, ako se pored mene nađe neka kvalitetna tračara – onda saznam sve o nekoj osobi. Tako imam osjećaj da je poznajem, iako joj ne znam ni boju glasa. Sve to ne bi bilo loše kada bi ti tračevi bili pozitivni – jer većinom su negativni. Ne pamtim kada sam poslednji put od nekoga čula: “To je mnogo dobar dečko”, ili neku sličnu rečenicu. Zašto je to tako? Ne želim da donosim zaključke o nekome na osnovu tuđih razglabanja i tuđih mišljenja, ali mi se to nekako nametne, srećom pa u 90 odsto slučajeva imam mogućnost da saznam da sam stvorila krivu sliku o nekome.

Definitivno ne možemo da ugasimo tračeve okoline, ali kada bi na bilo koji način uspjeli da ih smanjimo, da li bi ovaj svijet bio ljepše mjesto za živjeti? Jedva čekam dan kada ću sjesti u neki kafić i popiti kafu bez gnusnih tračeva o nekome. Ne kažem da ja to ne radim, priznali to ili ne, svi ogovaramo, neko možda ne stalno ali povremeno mora. Koliko se meni čini, ogovaranje je postalo nametnut običaj savremenog društva. Počnimo da živimo svoje živote i pustimo se tuđih već jednom.

Izvor fotografija: index.hr, mirror.co.uk


Iva Urdešić je prije svega veliki sanjar. Voli osmijehe, snijeg, kafu, ironiju i jutra, a obožava Ninu Simone i Janis Joplin. Žuri, a uvijek kasni. Beskrajno je tvrdoglava i zaljubljena u prirodu. Živi za danas i čvrsto vjeruje u sutra.