Nebiranjem smo takođe napravili izbor. Prihvatili smo život koji nam je ponuđen. I to je u redu, ako smo zadovoljni stereotipom.

Rasteš, slušaš roditelje, malo ih ne slušaš, ali veruješ da je život ono što oni čine. Čak i kad se opireš i misliš kako ćeš ti bolje i više, zapravo ne misliš kako ćeš drugačije. Usvojiš vrednosti sa kojima si odrastao.

Ako nemaš u sebi onu pukotinu između svetova, koja se nikada ne zatvara dobro, a ponekad poklopac na njoj škripi izazivajući jezu ili besomučno udara, zahvaćen rukama onog vetra koji u celom tvom biću zavija hajde, sad, sad je prilika, hajde već jednom, onda dobro. Zadovoljan si.

Ali, ako, ah, ako si nezadovoljan?

Odakle dopire to nezadovoljstvo, poput daha memljivog podruma slabo neutralisanog osveživačem prostora? M?

Biće da je iz one pukotine, koja se nikada ne zatvara dobro. Jeste, poklopac na njoj je prikucan daskama. Ali daske su trule. Poklopac ne dihtuje. I pun je rupa. Propušta poput bušnog čamca.

Kao u lošem horor filmu (a i u dobrom, jbg, skoro da nema razlike) dete u tebi stoji na vrhu stepeništa, nad kojim se klati žmirkava gola sijalica, poput lošeg vica (a i dobrog, kome već znaš poentu) i ni malo ne pomaže tvojoj nevoljnosti da kreneš niz stepenice i bolnom osećanju da moraš, da si to negde u sebi već učinio i da, šta god te čekalo dole, iza zakucane pukotine, nije gore od tog stajanja gore, u zamrznutom pokretu između neodlučnosti i izvesnosti.

Ubeđenja i izbori Ma da li je to moj život Ubeđenja i izbori: Ma da li je to moj život?

Silaziš dole kao hipnotisan, siljalica treperi i gasi se. Ostaje ti samo da zašmuriš i nastaviš. I otkriješ da je pukotina širom otvorena i da njen ustajali vazduh odiše usahlim kricima izgladnelih snova na umoru. Snagom očajnika kuljaju u tvoju svest.

Zar si zaista promašio ceo svoj život?

Ah, ali šta je jedan život u odnosu na spoznaju?

Onu sa kojom su se suočili oni koji su smislili da nikad nije kasno, a ti nisi mogao da veruješ tom blentavom optimizmu.

Samrtničko olakšanje, kad se prepustiš i čekaš da te spoznaja dokusuri. Ali umesto toga, osećaš se življi nego ikad. Stojiš nad svojim životom kao na vrhu planine sa pogledom na idilično, učmalo seoce. I pošto više nemaš šta da izgubiš, možeš da baciš poslednji pogled. Ali stvarno da ga baciš. Svom snagom. I da u njega ugradiš svo razočaranje, neispunjenost, strah i neodlučnost. I kad ga baciš dovoljno daleko, okreneš se i odeš.

Kuda? Sa druge strane očekivanog. Pravo ka sebi kakav još uvek možeš da budeš negde, bilo gde.

Da bi pronašao slobodu, moraš sve da izgubiš.

Aleksina Đorđević

 

Comments