Ako ste odrasli okruženi betonom znate da on ubrzava vreme. Kao da od toga postaje čvršći. Prisetite se kako su proleteli dani od prvog oguljenog kolena i ostavljanja otiska ruku u svežem betonu do zapadanja potpetice ili točka u neku od rupa na asfaltu. Koliko god se trudili da zdravo živite, redovno se odmarate i pijete vitamine uvek ste pomalo umorni kada pogledate na sive zgrade, poređane kao pod konac, jedna drugoj do desetog sprata. Istina, nisu svi delovi grada takvi. Ima tu i parkova, nisu baš svi pretvoreni u parkinge, ali su nekako suviše uređeni. Dođe vam prosto da onu travu malo razbarušite kao dečiju kosu. U vaše vreme bili su nekako prirodniji, bez gumiranih podloga na igralištu i posebnih rekvizita koji će mališane, barem nakratko, odvojiti od monitora. Kod vas se znalo sveto trojstvo: penjalica, klackalica, ljuljaška.

Za vikend, ako ste baš dobri, a roditelji voljni, išli ste u obližnja izletišta. Tu ste se zaljubili u prirodu, ili u njenu gradsku varijantu. Poljanče je meko, široko. Milina. Trava se kliza, pogotovu ujutru, ali to nije ništa u odnosu na kraste poput mrlja od mastila koje danima svrbe i zarastaju. I to samo zato što ste jednom bili nepažljivi dok ste igrali lastiš ili jurili za loptom na igralištu. Beton ne prašta.

Sviđalo vam se i to što su i roditelji bili opušteniji. Pohovana piletina za one koji su hteli da se bave sportom ili bavljenje roštiljem za hedoniste. Osmesi na licu nestajali su im tek u ponedeljak ujutru. Tu se negde već rađala i zamisao o vikendici. Kada odu u penziju baviće se zemljom, saditi voćke i praviti zimnicu. Sve to sa pogledom na reku ili pitomo brdo. Naravno, prvo da se isplate dugovi i da eventualno dobijete brata ili sestru.

Dok vas drma pubertet čini vam se da matorci nikako da odu na ranč. Kao da su stalno u kući i prinuđeni ste da odrastate na ulici. I opet taj asfalt. Cepa vam patike i loptu za basket. Morate da pazite da sa devojkom ne sedite suviše dugo na betonskom zidiću jer možete da se prehladite. Uzvraćate mu udarac, sa ortacima se takmičite u pljuvanju u dalj. Kada vas roditelji ostave same za vikend, sa kuvanim jelom u frižideru i sićom na stolu, vašoj sreći nema kraja. Ako ste singl, pravite žurku kako biste to promenili. Sve nade uprte su u drugaricu koja je obećala da će dovesti vašu simpatiju. I, naravno, u vino iz tetrapaka i pivo iz plastične boce. U slučaju da ste upareni, čim majka i otac kolima zađu iza ugla, zovete voljeno biće da se nađete u samoposluzi. Kupujete sve što vam je potrebno za vikend maraton u postelji. Čak i onaj šlag u spreju koji ste videli na filmu. Minuti se kokaju kao neslane kokice. Nadate se da komšije neće reći roditeljima da su četiri puta udarali u zid. Sve se čuje, kao da je od kartona, a ne od armiranog betona. Uvek u zlo doba, ćale i keva najavljuju povratak. Imate sat vremena da sredite rusvaj. Dočekujete ih znojavi, i neodoljivo nalik retriveru iz reklame, krivite glavu dok slušate kako je vazduh na selu divan, kako su se odmorili i preporodili, a majstori skoro završili nabacivanje fasade.

Srednja škola je iza vas, iscepali ste knjige i pobacali ih po školskom dvorištu. Iznenada imate osećaj kao da ste upali u mešalicu za beton. Usporili je fakultetom ili ne, neumoljivo se obrće. Ako imate sreće, i dobre društvene kontatke, zaposlićete se. Još uvek živite sa svojima. Nadate se da će vam se plata povećati ili kamate u banci smanjiti kako biste mogli da se odvojite. Jedina sigurica je da će roditelji otići u penziju, a zatim u vikendicu koju su gradili poslednjih devetnaest godina. Pošto imate čemu da se nadate nije vam teško da gazite po užarenom asfaltu iz kojeg leti isparava fina izmaglica poput fatamorgane. Vi se osećate kao da živite u jednoj, bez obzira na godišnje doba, a oaza se jedva nazire u daljini.

foto29 Usporavanje

Beton ubrzava vreme

Došlo je vreme da i vaša veza, ako je opstala, postane ozbiljna. Zajednički život ili razlaz. Po novom zakonu vaši mogu i ranije u penziju. Već su postali nepodnošljivi žaleći se na loše uslove života, smog, buku. Jedva čekaju mir i cvrkutanje ptičica. Moći će da ugoste i prijatelje, tako da im pozorište i kafane neće nedostajati. Ionako su tamo postali inventar. Uzgajaće organsko povrće pa će još nešto i zaraditi sa strane. Milina. Reuma će nestati, kao i bolovi u vratu i visok pritisak.

Život jezdi dalje. U betonu koji vas okružuje uočavate sve više pukotina. Nisu ga menjali otkad ste se rodili, a i vaš kraj je nekako zabačen i potpuno nefotogeničan za novo asfaltiranje u predizbornoj kampanji lokalnog političara u usponu. No, nemate vremena da se obazirete na to. Imate dvadeset osam minuta da odvedete dete do obdaništa, kupite doručak, pojedete ga dok čekate zeleno svetlo i stignete na posao. Za sutra su vam se najavili ćale i keva. Prespavaće. Otac prekosutra ima rano ujutru zakazan pregled prostate. Ostaće tu i za vikend da se vide s prijateljima i obiđu šta ima novo po gradu. Vi možete da odete u vikendicu da napunite baterije. Klinac ionako pita da li pije mleko od plastične krave koju je video u supermarketu. Raduje vas to što ćete mu pokazati nešto novo. Vama će dvodnevno usporavanje dobro doći da presaberete misli.

Mali raste kao iz vode koja se pomeša sa šljunkom. Više nije ni tako mali. Ne sluša vas kako biste želeli, ali je sada tu baka da ublaži nesuglasice. Otkad je otac umro ne može više sama u kući, pogotovu zimi. Teško je nabaviti ogrev, a i struje često nestaje.

Sve ćešće odlazite u vikendicu. Sami. Pod izgovorom da je potrebno nešto da se popravi. Da provetrite i da mogući lopovi vide da tu ipak ima nekog. Sedite na tremu i pušite. Gledate novi prilaz kući. Svež beton sputan drvenim daskama suši se na suncu. Polivate ga vodom iz baštenskog creva. Pokušavate da zamislite sebe ovde za nekoliko godina. Crevo sada upirete sebi u lice.

U nedelju uveče vraćate se u topli dom. Još sa vrata počinjete priču o čistom vazduhu, nebu punom zvezda i tišini koja se čuje. Žena vas gleda sa nevericom, majka sa odobravanjem, a klinac vam juri u susret. Koristite tu neočekivanu velikodušnost da ga čvrsto stegnete kao brzovezujući cement. Ko zna kada će vam se ukazati sledeća prilika pre nego što vas bude tapšao po leđima dok mu svojevoljno budete oslobađali gajbu za vikend.

Tešićete se da u prirodi vreme prolazi sporije i da ćete nadoknaditi propušteno. Sve dok i ispred vaše kuće ne asfaltiraju zemljani put.


Aleksandar Petrović je pisac opšte prakse. Specijalista oralne hirurgije. Prevodilac. Skuplja olovke, a piše na računaru. Inventar beogradskih kafića. Meteoropata i vrdalama. Divi se Baji Patku. Analitičnost duple Device. Beskrajno radoznao.

Comments