U jednoj sceni filma “Jedi, moli, voli” Elizabet Gilbert (Elizabeth Gilbert) prepričava jedan vic koji ide otprilike ovako: Dolazi siromah u crkvu i moli sveca da dobije na lutriji. Radi to tako iz dana u dana. Jednoga dana svetac oživi, obrati mu se i kaže: “Može, ali molim te, prvo uplati taj listić.” Elizabet se vođena tom mišlju uputila u putovanje svog života kako bi ga promijenila iz korijena i konačno pronašla vlastitu sreću. Ja, vođena istom mišlju, provest ću vas kroz malo pisano putovanje o najvažnijem listiću, zovimo ga ljubavnom srećkom, s kojima se igramo svaki dan.

Sigurna sam, u životu se susrećemo sa svim stvarima koje čine jednu ljubavnu vezu svaki dan, a da toga nismo ni svjesni. Pokušavamo to napraviti na način da to ispadne najbolja moguća verzija nas, baš kao i u vezama. Ponekad zamišljamo vezu poput malog kazališta i pozornice na kojoj održavamo posljednju predstavu života. U publici sjedi onaj netko koga svojom izvedbom morate natjerati da poželi kupiti još jednu ulaznicu kako bi predstavu gledao iz dana u dan, ponovno i ponovno. Kada malo bolje razmislite, razlike sa svim ostalim gotovo da nema. Čitav život smo na pozornici, opravdavamo roditeljima uspjehe i neuspjehe na fakultetu, zavodimo prijatelje društvenim vještinama, marljivo glumatamo na poslu… Sve isto, samo drugačija publika!

U mnogim djevojkama čuči ta jedna Elizabet. Elizabet predstavlja tipičnu ženu izmorenu od konstantnih predstava i još goreg – krive publike. Kada Elizabet shvati da se daske na kojima nastupa klimaju, počinje trostruko putovanje života u obliku jedi-moli-voli, koje umalo završi bez ovog zadnjeg, ključnog dijela. A mi se zapitamo je li bila kriva publika ili uloga?

Ključni dio, ovaj “voli”, ujedno je i najriskantniji. Da bi nekoga istinski zavolio, a kasnije s njime bio i sretan, prvo trebaš zavoljeti sebe. Prava sreća dolazi tek kada se dijeli. I to je onaj ključ za koji je Elizabet bilo potrebno preći dugi “jedi i moli” put, a opet, ni na samom kraju nije bila potpuno sigurna.

Ne mogu se ne zapitati – kada se zaljubljujemo, u što to točno nismo sigurni?

Zaljubljujemo se u osmijehe, poglede i dodire, a količina hormona sreće koja tada počinje strujati našim tijelima odašilje signale magije koji govore sami za sebe. Često ti mali signali ne budu dovoljni ili su, nažalost, kratkotrajni. Iako nas čine neopisivo sretnim, postoji onaj most sumnje koji nas konstantno vraća na pitanje vrijedi li, na pitanje je li baš ovaj listić bio dobitni. Ne zaboravite da je tako sa svime u životu. Sjetite se samo kolika je kocka otići na ispit i zaokružiti krivo slovo? Odustajete li tada od ispita, odustajete li od fakulteta samo zato što postoji ta pedesetpostotna šansa da niste uspjeli? Znači li to da niste uspjeli zauvijek i da vaš sljedeći uspjeh neće nagraditi vaša vjerna publika? Apsolutno – ne.

Eat Pray Love 070910113704902 Voli. Voli. Voli!

Zbog nedostatka ljubavi prema samoj sebi, i straha od ljubavi u dvoje, ova je priča mogla imati tužan kraj

Baš tako je i u ljubavi. Znate u što nismo sigurni? U sebe. Najbolje sam to više puta osjetila na vlastitoj koži. Neke stvari otkriješ, ipak, tek u dvoje. Otkriješ strah od prevare, od toga da ćeš izgubiti nešto bez čega ne možeš zamisliti sljedeće jutro. Da ćeš izgubiti jedinu osobu u publici zbog koje vrijedi cijela predstava zvana tvoj život. Otkriješ i ljubomoru, sličnu onoj u poslu, životu i međuljudskim odnosima, ali malo ipak jaču. Ljubomoru, koja ako nisi dovoljno siguran u sebe, tjera te da igraš uloge koje ti nikako ne pristaju. Tada, ipak, treba staviti rez i još jednom dobro pogledati u listić koji leži pored tebe. Ako unatoč sivim oblacima i kišnim danima osjetite onaj hormon sreće, bit ćete sigurni da je na vašem listiću baš ta dobitna kombinacija.

Elizabet je umalo ispustila listić iz ruke i dalje sumnjajući u sebe i vlastitu mogućnost da pred tom srećkom odigra predstavu života. Može, možete i tako, ali kako ćete znati da ste uspjeli ako nemate nikoga s kime možete podijeliti svoje male, svakodnevne zaljubljenosti? Preskočite i “jedi” i “moli” dio, ne morate biti najbolja verzija sebe za najbolju stvar u životu – sreću u dvoje. Budite vi i slušajte glas iznutra koji viče: “Voli. Voli. Voli!”


Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.

Editors choice