Voleti sebe znači pre svega prihvatiti svoje mane i slabosti i starati se da radiš u interesu svog zdravlja i blagostanja – prepoznavati i razgrađivati samodestruktivne obrasce, uviđati i razrešavati svoje unutrašnje konflikte, baviš se sobom na svakom nivou onoga što doživljavaš kao sebe i ne zapostavljati ni jedan životni aspekt. Ali to se često pretvara u stalan napor da budemo najbolja verzija sebe i stalno prisutan osećaj da možemo više i bolje. Lični razvoj postaje ambicija i mi ga rutiniramo kao i sve ostalo u svom životu – počenmo da jurimo za ličnim razvojem, da primenjujemo po pet duhovnih praksi odjednom, pohađamo seminare, čitamo literaturu

Zaboravljamo da obratimo pažnju na sebe, na ono u čemu uživamo, zaboravljamo da se radujemo sami sa sobom i zbog sebe. Kad gledamo sebe, vidimo osobu koja doduše dobro napreduje, ali stalno je treba popravljati i usmeravati i sve što činimo sa sobom i za sebe, nosi tu klicu kritčkog odnosa prema sebi.

Ozbiljno pitanje je – koliko se sebi stvarno sviđaš? Sada, u ovom trenutku. Bez onog, još da uradim ovo ili ono, da postignem cilj, da odbacim višak, da smršam, da se manje brinem, da budem organizovanija, da naučim da češće govorim NE… pa ću biti zadovoljna sobom. Bez uslovljavanja. Bezuslovno. Kažu da je suvišno stavljati pojam bezuslovnosti pored pojma ljubavi, jer je bezuslovnost priroda ljubavi.

Dakle, kad stvarno voliš sebe, onda se sebi sviđaš. Onda bi birala sebe opet i svesno, kad bi ti se pružila prilika. Htela bi svoj život, sve svoje bolne, grozne, ponižavajuće i stresne lekcije, jer si kroz sve to postala takva osoba, koja se sebi sviđa.

Comments