Wannabe intervju: Hrvoje Ivančić

Wannabe intervju: Hrvoje Ivančić

Iza Hrvoja Ivančića mnoštvo je prijeđenih kilometara. Putovanja, koja su ga dovela u mnoge (ne)zgode, smatra svojim načinom življenja. Vidio štošta što većina nikad neće vidjeti. I, ono što je najvažnije, naučio je mnogo toga o samome sebi.

Hrvojeva službena internetska stranica vrelo je različitih fotografija, zapisa i zanimljivosti s njegovih putovanja. A poželjeli smo još toga – i pronašli smo i Hrvojevu službenu Facebook stranicu: Hrvoje Ivančić – Putopis na Kvadrat i uživali u svakodnevnim oštroumnim i humorističnim osvrtima.

Hrvoje Ivancic Wannabe intervju: Hrvoje Ivančić

Zanimljiva perspektiva

WANNABE MAGAZINE: Koji je vaš najdraži citat, a koji opisuje vas i vašu ljubav prema putovanjima? Postoji li takva zanimljiva sentencija?

HRVOJE: Pa, uglavnom, ne hvatam se previše za citate jer oni se pretežno, s vremenom, pretvore u fraze, a sve što se mnogo puta ponavlja izrazito me nervira… hm… osim nekih rijetkih i slatkih stvari koje sad neću spominjati.

Sviđaju mi se, recimo, sentencije o tome kako se sve vrti ukrug i ponovno se vraća, poput prirode koja umire u jesen, a budi se u proljeće. I veoma me pale izjave o slobodi i o borbi, bez obzira što sam svjestan demagogije koju iza sebe nose. Lijepo zvuče.

Vi i putovanja – kako je započela ta priča?

Oni koji me poznaju od kad sam još pišao u gaće reći će da je to duga i neraskidiva ljubav. Oduvijek sam, naime, maštao o dalekim i egzotičnim krajevima, divljim rijekama i planinama, bogatim kulturama, šarenim sagovima, čajanama i kafanama negdje na orijentu. Počeo sam ostvarivati svoj san tijekom i po završetku studija Povijesti. Jednostavno sam se, onako mladenački i naivno, otisnuo u svijet. To mi je donijelo spisateljsku karijeru i dosta poznanstava, doživljaja, zgodnih i nezgodnih situacija.

Svjedočio sam bombaškim napadima u Lahoreu, hodao sam pustinjom s beduinima tjednima i u Hindukušu sam na minus 15 “hladio jaja”, iako sam tip koji više voli sunce. Mislio sam da moram malo očeličiti pa sam, eto, odlučio malo smrznuti se i iskušati vlastitu izdržljivost.

U posljednje vrijeme sve manje volim kad mi priživaju epitet “putnik” jer danas uistinu mnogo ljudi putuju i svi su nekakvi putnici, možemo slobodno reći. Ja ne putujem jer želim sebi i drugima dokazati da to mogu. Kad sam bio mlađi možda sam s tim i htio ispasti frajer u društvu, pokupiti kojeg komada na spiku, ali to mi je sad postalo passé. Uistinu, ne smatram da je netko tko putuje poseban jer putuje i da bi sad netko tko putuje trebao iz toga graditi kule!

Meni je kretanje stil života, ali radim i dosta drugih stvari. Ne putujem samo da bih prošao rekordan broj kilometara i dobio čim više žigova u svojoj putovnici. Putujem jer dok se krećem osjećam se bezbrižno, a ljudske priče uvijek me podsjete na vrtlog života u kojemu se nalazimo.

Koji su najgori, a koji su najbolji dijelovi putovanja?

Najgori dio nekad mi je bio povratak kući, a sad cijela se ta predstava pretvorila u jedno veliko putovanje. Bitno je kako gledate na svijet: kao nešto nedostižno ili kao na vaše dvorište. Ja ga gledam kao dvorište i povratak kući samo je odlazak djeteta doma na ručak, recimo, a poslije opet slijedi igranje.

Najbolji dio definitivno su spontane situacije koje iskusiti možete samo na putu. To je ponekad ludi autostom tijekom kojeg vam stane ludi Arapin usred Jordanske pustinje, a na kraju dana s njim pijete pivo na obali Crvenog mora.

Napisali ste Dunavski blues”. Otkrijte nam o čemu se radi u knjizi u nekoliko crtica.

“Dunavski blues” priča je o dvojici prijatelja koji u malenom gumenom čamcu plove od Zagreba do Crnog mora. Jedan od prijatelja je moj drug Tito, a drugi sam ja. Tito Trojak glavni je, i stvarni, lik ove priče.

Priča o prijateljstvu, ljudima uz rijeku i o putovanju koje traje puna dva mjeseca. Netko je rekao da je to roman ceste koji se događa na rijeci. “Dunavski blues” romansirani je putopis.

Inače, dosta je dječaka odraslih u Zagrebu maštalo o tom putovanju tako da je to, mogli bismo reći, zagrebačka priča, no dobar dio knjige događa se u Beogradu i u Srbiji, prvenstvenu među oštrim raljama veličanstvenog Đerdapa.

Dunavski blues Wannabe intervju: Hrvoje Ivančić

Prvijenac

Planirate li napisati još koju knjigu?

Trenutno završavam novu knjigu koja će biti više roman nego putopis. Bit će, naravno, bazirana na mojem šestomjesečnom, kopnenom putovanju u Indiju. To je priča o bijegu jednog čovjeka umornog od ustaljenog, nametnutog života i o ponovnom rađanju. Priča o samsari i o neprekinutom krugu života.

Koje je vaše najdraže mjesto na svijetu?

Jedno od dražih mjesta grad mi je Kampala u Ugandi. Nalazi se na ekvatoru, uvijek je proljeće, kuhinja je indijska i kineska, imaju najveće ananase na svijetu i slušaju rege.

Čemu su vas putovanja naučila?

Čovjek koji putuje umjesto jednoga proživi pet života, sve je nekako intenzivnije. Naučila su me putovanja tome da se sve nekako na kraju posloži i dođe na svoje mjesto, bez obzira koliko se mi nervirali oko toga.

Kako se pripremate za vaša putovanja?

Više se uopće za putovanja ne pripremam. Osim ako pod to podrazumijevate čitanje o određenoj zemlji i kulturi, ali to mi je konstanta, putovao ja ili ne.

Ponekad, ako se fizički malo zapustim, a to podrazumijeva zimsko slinjenje za šankom u zadimljenim birtijama, tad malo vježbam ne bih li se doveo u formu.

Imate li neispunjenih želja ili neostvarenih planova?

Neispunjena želja mi je da mi se knjige u isto vrijeme izdaju u Hrvatskoj i u Srbiji.

Postoji li pitanje koje vam nisu postavili, a voljeli biste da jesu?

Uglavnom odgovorim na to negdje između, tako da nema.

Što bismo vam mogli poželjeti?

Da živim 500 godina!

Izvor fotografija: Hrvoje Ivančić


Ela Vujanić - “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno.