Wannabe intervju: Jasmina Rodić

Wannabe intervju: Jasmina Rodić

Prvi put sam saznala za Jasminu Rodić prije nekoliko godina, čitajući njen sjajan feljton, koji i dan–danas čuvam izrezan i pohranjen na sigurno. Solo djevojka u meni (koja ne voli biti solo) s njenim se riječima iz feljtona u potpunosti složila. Tako se dogodila ljubav na prvi pogled između feljtona Jasmine Rodić i mene.

Jasmina Rodić, diplomirana pravnica, koja je već na samom početku studija shvatila kako se ipak ne želi baviti pravom, okrenula se novinarstvu. To je, očigledno, bila najbolja moguća odluka, s obzirom kako ju je, vrlo skoro, životni put doveo u “Cosmopolitan”, gdje posljednjih nekoliko godina piše feljtone o životu solo djevojke i uređuje lifestyle rubriku.

Jasmina Rodić Wannabe intervju: Jasmina Rodić

Jasmina Rodić i “Dnevnik solerice”

Zaljubljenica u božure, (dobre) frajere, Miroslava Antića, parfeme i vintage pisaće mašine, nedavno je objedinila sve feljtone u knjizi “Dnevnik solerice” koja je od prvoga dana postala pravi hit (koju je moguće pronaći u raznoraznim knjižarama, ili pak, uz “Cosmopolitan” od 21. lipnja). Jasmina Rodić piše duhovito, nepretenciozno i prpošno, te, prvenstveno, iskreno. Upravo u tome i je tajna njena uspjeha – zna se smijati i kad joj se plače.

WANNABE MAGAZINE: Recite nam tajnu – koliko je, zapravo, teško napisati knjigu?

JASMINA RODIĆ: Nije mi bilo teško početi. Jedva sam čekala doći kući iz redakcije, napraviti kavu, sjesti za komp i pisati. Postalo je teško kad je izdavač kojem sam odnijela, recimo to tako, prvi draft teksta, rekao da je zainteresiran i dao mi rok do kojeg ga trebam završiti. Tu me malo uhvatila panika, jer sam po prirodi kampanjac i osoba bez trunke samodiscipline. Štoviše, kad mi se zada neki rok, svaka stanica u mom tijelu protestira i otkazuje suradnju. (Smijeh) Uvijek sam u zadnji čas učila za ispite u školi, na faksu, pisala seminarske radove, čak i diplomski. Tako da sam, naravno, u zadnji čas pisala i zadnje poglavlje “Dnevnika solerice” – noć prije no što sam obećala tekst predati svom uredniku.

Odakle crpite svoju inspiraciju? Koja je dobra, a koja je loša strana pisanja o neiscrpnom vrelu – ljubavi?

Što se mene tiče, pisanje općenito, pa tako i o ljubavi, nema loših strana, samo dobrih. Znate kako kažu da je vježbanje dobro za organizam jer izbacujete lošu energiju i toksine znojenjem… E, pa ja mrzim vježbati, ali sam samu sebe uvjerila da je pisanje korisno na isti način. Tako da barem dva puta tjedno pišem, pritom ne mislim samo na tekstove u “Cosmopolitan”-u, nego i ostalo što piskaram… Bile to pjesme, pričice… Pa makar i Facebook status. (Smijeh) A inspiracija mi je sve oko mene. Sve što pišem me se osobno tiče, tj. nešto kroz što sam prošla ja ili netko meni blizak i kako sam to doživjela. Nažalost, nisam toliko maštovita da bih napisala roman s potpuno izmišljenom radnjom i junacima.

U knjizi se vrlo često spominje Petar Pan – što mislite, zašto žene vole tipove muškaraca poput njega? Što vas privlači kod njih?

Konstantna neizvjestnost u kojoj vas drže. Veoma loše podnosim dosadu i rutinu, pa me valjda zato privlače. (Smijeh)

Kad smo već kod nestvarnih likova – koji je vaš omiljeni izmišljeni lik? (Osim Petra Pana.)

Holden Kaulfild (Holden Caulfield) je tinejdžer, protagonist romana J.D. Selinđera (J.D. Salingera) “Lovac u žitu”. Obožavam ga!

Kako preživljavate prekide?

Ovisi. Nekad nakon toga imam osjećaj da sam skinula sa sebe ogroman teret, a nekad… Čitajte u “Dnevniku solerice” na stranici 137. (Smijeh)

Koji je najbolji savjet u životu koji ste dobili i od koga on dolazi?

Dobila sam ih hrpu, ali rijetko kad sam ih poslušala. Valjda ipak svatko mora naučiti na vlastitim greškama.

Sa čim se vodite u životu? Što je ključ sreće za vas? Je li to možda ljubav, posao ili putovanja…? 

Na neku sam foru uspjela u sebi zadržati taj dječji moment da me male i nekima možda glupe stvari još uvijek vesele. Tipa, luda sam od sreće kad padne prvi snijeg, kad u jesen prolazim ulicom pa mi zamiriše kestenje, kad ugledam morskog raka u plićaku… Mene to s 36 jednako veseli kao kad sam imala šest. (Smijeh) Realno, svatko zna uživati u epskim ljubavima i u egzotičnim krajevima… Za to vam ne treba veliki talent i trud. Al’, oni koji znaju uživati u svakodnevici… E, to su pravi sretnici!

Često putujete. Kojim se gradovima uvijek rado vraćate i što ima u njima toliko čarobno?

Njujork, London i Beograd. Imaju i glamuroznu i “otrcanu” stranu, mogu biti prelijepi i preružni. Volim te kontraste.

U knjizi sve vrvi ljupkim rečenicama od kojih nam život izgleda mnogo duhovitije i ljepše. Koja je vaša najdraža rečenica i iz koje knjige dolazi?

Iz “Lovca u žitu”. Kad Holden razmišlja o patkama iz Central Parka. Zabrinut je što će biti s njima ako se jezero zamrzne. Zvuči glupo, ali da pročitate cijelu knjigu bilo bi vam jasno. Holden je, što bi Ameri rekli, my kind of guy.

Možemo li uskoro očekivati i nastavak Dnevnika solerice?

Pišem, pišem. (Smijeh)

Što biste poručili WM solericama?

Probajte sladoled od oraha iz Lidla, odličan je! Šalim se (mada je stvarno dobar)… Nemam pojma, vjerojatno isto što i curama u vezi: nitko vas ne može usrećiti ni unesrećiti kao vi sami sebe. (Smijeh)

Ulomci iz knjige Dnevnik solerice”:

“Poleti, Vendi, vrijeme je.” I poletjela sam. Više nego ikad i s ikim. Uhvatio me za ruku onu večer u kafanici ‘Drvo javorovo’ i odletjeli smo sve do Nedođije. Aleksa je bio Petar Pan, a ja sam voljela izgubljene dječake kojima je trebalo pokrpati sjenku.

Cijela situacija, toliko poznata, podsjetila me na scenu iz dokumentarca Ta divna stvorenja”. Upisala sam naziv filma u Youtube i dodala monkey and the snake scene”. Ugodan glas TV spikera govori: Majmun pojede sve gmizavo što nađe ispod kamena, a ako naiđe na zmiju jajožderku, onesvijestit će se. Vjerovali ili ne, kad dođe k sebi, opet će pogledati pod isti kamen i opet će se onesvijestiti.” Kao klinki nije mi bilo jasno zašto majmun ponovno diže kamen kad zna da je ispod njega zmija. Majmunska posla”, prokomentirao je netko ispod klipa na Youtubeu. Na svu sreću, zmija nije otrovna. Ni dan-danas mi nije jasno je li majmun zaboravan, znatiželjan ili samo glup. S druge strane, tko sam ja da mu sudim. Upravo se spremam ponovno dići kamen. Znatiželja je ubila mačku. Na sreću, ne i majmuna. 

Izvor fotografija: Jasmina Rodić


Ela Vujanić - “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno.