Život čine male i veće navike, rutinska ponavljanja uobičajenog i poznatog iz dana u dan. Do prije samo pola godine, moj su život sačinjavale loša kava s kojom sam počinjala dan, i dobra knjiga s kojom sam završavala dan. Kava je bila loša, jer to je jedna od onih rutina koje jednostavno nikako nisam stizala usavršiti i potpuno joj se posvetiti. Knjiga je bila dobra, jer u nedostatku nečije ruke za milovanje dobro dođu i stranice ispisane fikcijom, a nije grijeh maštati, zar ne?
Danas, pola godine kasnije, kuham jako dobru kavu, a knjige ne stignem čitati kao prije. Iako ne kuham kavu za dvoje, jer se ispostavilo da je čovjek mog života, kada je u pitanju kava – moja čista suprotnost. Ipak, svakog jutra zamislim da će kava biti za nas dvoje, a kad neke stvari radiš s ljubavlju, jednostavno ih po automatizmu radiš bolje. Za knjige više nemam vremena, konačno moj život ispisuje vlastite stranice, ljepše nego sve knjige koje sam do sada pročitala.
Do prije pola godine moja je rutina bila život sa samom sobom. Mislila sam, kad i ako se to promijeni, jednostavno se neću snaći. Izgleda, veza dođe kao dobra navika koju usvojite na najbolji mogući način. I za tu naviku, kako sam se uvjerila, ipak ne trebaju uputstva za upotrebu. Osim možda jedne ključne riječi…
I dok sam jednog jutra ispijala sada svoju dobru kavu, stigla mi je poruka drage mi prijateljice. Nažalost, njoj su trenutno knjige ljepše nego stvarnost. Na kraju našeg jutarnjeg razgovora upitala me: “Jeste li ti i tvoj dragi igrali te igrice i strategije na početku? Koliko dugo?” Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, instinktivno joj odgovorih da nismo, i da sada, zapravo, ni ne znam kako se sve tako odvilo bez ikakvih komplikacija.
“Andrea, ali kako je to moguće?!”
Kako da joj odgovorim na to pitanje? Ali ne samo njoj…
Veza se, uz dobru i iskrenu komunikaciju, može pretvoriti u vašu najljepšu naviku
Mojoj dragoj prijateljici na putu za sretan kraj veze ispriječio se ružan trač koji će je možda koštati ne samo te veze, već, nažalost, i vlastitog ugleda. Laž i ljubomora padaju u jedan drugi plan kad shvatiš da se pored tebe već godinama nalazi osoba koja nije sasvim sigurna u ono što osjeća prema tebi i jesi li ti zapravo ta. Trzavice se lagano smiruju, ali ne najavljuju sretan kraj. Vrijede li sva pisma, riječi i poruke u situacijama kada te život surovo postavi pred izazov? Kako tada znati duboko u sebi osjetiti onaj plam koji ti govori da, unatoč svemu, ljubav jest prava? Kako se tada ne zapitati gdje su nestala sva djela zbog kojih si voljela čovjeka s kojim si dijelila sve svoje tajne? Možda ih nikad nije bilo, osim na papiru.
Drugi telefonski poziv, nakon dugo vremena, ostavio me sa gorčinom u ustima. Njih su dvoje, nakon više od godinu dana što su proveli skupa, lagano shvatili da su zapravo totalno različiti jedno od drugog. Tek tada, nakon toliko vremena, na površinu su isplivale nepremostive razlike koje su unijele gorki nemir u njihovu do tada mirnu svakodnevicu. Nazvala sam dragog i uplašeno ga pitala što će biti ako se to dogodi i nama? Utješio me i rekao da razmislim o tome da li smo se oko ičega u našoj vezi pretvarali. “Naravno da nismo, bar ja nisam. Nisi ni ti, zar ne?” “Nisam, a onog dana kada i ako počnem, prepoznat ćeš to i shvatiti da nešto nije u redu. I da, nemoj više o tim nenormalnim igricama, zlo mi je.”
Spustila sam slušalicu i odahnula. Kada me one pitaju kako to da sam toliko sretna, kažem da zaista ne znam. Plaše me da svađe, varanja i prekid tek predstoje. Ne dam se smesti. Želim vjerovati da još uvijek postoje parovi koji ljubav žive i koji su tu zaista jedno za drugo, jer je tako od negdje gore bilo predodređeno. Kada pitam ja njih kako komuniciraju sa svojim partnerima, dobijem neki čudan, nažalost neiskren, odgovor.
Da, u komunikaciji leži ključ sretne veze. Kroz nju dolazi povjerenje, iskrenost i ljubav. Ljubav dolazi i kroz riječi, ali živi kroz djela. Živi kroz dvije osobe koje se bez ikakva pretvaranja prepuštaju jedno drugom. Dvije osobe koje prihvate međusobnu prošlost, žive iskrenu sadašnjost i čekaju s nadom dugu, zajedničku budućnost.
Odgovorila sam na poruku sa početka priče kasnije. Rekla sam joj da je vrlo moguće ne igrati igrice. Do sada su moje igrice ili bile loše, ili su to bile krive osobe. Više ovo drugo. Uz nedostatak prave komunikacije.
Popila sam kavu i čvrsto zagrlila svoju novu, živu i najdražu naviku.
Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.
