Kroz zavesu sa motivima raznobojnog cveća svetlost novog dana umila joj je lice. Prvi koketirajući pogled upućen novom danu pratio je odsjaj ta dva plavičastosmaragdna bisera zagledana u nove pohode na tronove sladostrasti.

Sobne papuče na nogama i mali, slatki, jutarnji rituali. Nakon dobro ustanovljenog plana početka svakog dana, to jutro imalo je posebnu draž – kafa je mirisala na nešto vedro, sveže i nekako plavo – spokoj. TV program razbudio ju je najnežnijim glasovima i pametnim govorancijama TV lica. “Gle čuda”, pomisli, “danas bez crne hronike”.

Reš prepečen tost, miris svežeg voća i omamljućuji epiteti onog najukusnijeg jogurta pomogli su joj da sa osmehom navuče bledo ružičastu haljinu koja je, savršeno prateći konturu tela, oslikavala zdravu i zadovoljnu figuru devojke u dvadesetim godinama.

Nežna stopala u novim baletankama bež boje, na ramenu torba u istoj nijansi, malo parfema i maskare, slušalice u ušima produktuju stihove dobrog, starog roka. Mir.

Trotoarom korača biće koje inspiriše. Navela je taj avgustovski dan da odigra u njenu korist.

6b3c65e98da0b9577fb563c94c328710 Svetlost je uvek na kraju tunela

Sreću čine male stvari

Još jedna doza kofeina neminovno se šćućurila u nežnim rukama devojke koja je sa klupice u parku nadomak njenog stana, i dalje upijajući zvuke rok muzike, posmatrala i povremeno mahnula po kojem prolazniku.

Dok se vetar blago poigravao pramenovima baršunasto nežne kose, psi lutalice jurili su oko obližnjeg drveta i ta skica odmah je podseti na period detinjstva, baš na ono vreme kada se u prepodnevnim časovima igrala u parku. Ista ova devojka, dvadeset godina mlađa.

Netremice u moždane vijuge usadi se ono čuveno “Šta se promenilo?”. Tragajući za najboljim odgovorom oseti nalet topline kroz telo koji struji munjevitom brzinom i šolju kafe za poneti odloži pored sebe.

“Svetlost je uvek na kraju tunela”, pomisli. I ne može biti drugačije. Ono što optimistu razlikuje od pesimiste je povremena krađa ruha, dobitne odevne kombinacije,  od oportuniste. Tako stilizovan optimista veštije korača kroz život i pored zahtevane doze nade i vere ugrabi i po koju izvrsnu priliku da se priključi srećnom jatu raspevanih ptica, vesnika radosnih nota života.

Dečija graja sa obližnjeg igrališta prostreli i na tren zaustavi tok misli devojke koja je zauzevši graciozan stav i dalje sedela na klupici.

Svaki osmeh je nova šansa da stvari poprime drugačiji tok. Napor uložen u serviranje osmeha uvek je isplativiji nego teskobni, zli i mračni poduhvati koji hitaju ka gnevu, nezadovoljstvu i tužnim vapajima.

Na dvdesetak metara od klupice začu se veseo smeh mlade majke. Njena mezimica je upravo načinila prve korake i sada njih dve taj trofej proslavljaju dugim i smehom čijom ritmikom komanduje mišić na levoj strani grudi. Ubrzo im se pridruži muškarac dobre građe u izbledelim farmericama i crnoj majici koji ih grli čvrsto. U vazduhu se oseti milina.

Ako želite nešto što do sada niste imali, jasno je da morate učiniti nešto što nikada do sada niste. Prvi dečiji korak, a već toliko alarma pobedonosno bruje. Uostalom, jedan vaš korak, nov, neizvesnog ishoda ali manira okovanih verom prečica je za bolje sutra i za realizaciju latentnih želja.

Dok se na plavetnim nebeskim prestolima odigravao pravi ptičiji spektakl, mlada devojka zaželevši želju nasluti da će doći i čemerni dani. Biće teško, ali ako jedina uteha mora da bude da će proći – neka bude tako!

Još jedna memorijska beleška: “Svetlost je uvek na kraju tunela”. Dovoljno ju je uočiti, dodati gas, ne dozvoliti gorima da vas preteknu. Uostalom, nisu li to sitnice koje sreću znače? Andrić je napisao “Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, a još čudnije kako često baš to malo nedostaje”. Smisao svega leži u sitnicama – ako biste slučajno sreli devojku u rozikastoj haljini na klupici u parku i upitali je da vam definiše sreću, ona bi vam tako odgovorila.

Sitni koraci uvek uvode u nove pobede, sitna sreća duže traje, ali gomila takvih sreća čini onu najveću. Sve nevolje neka vam postanu sitne i brodolom se može savladati malim, ali pametnim potezima. “Deca i žene samo” ali je Titanik ipak potonuo. Brodovi nisu prestali da plove. Svetionici će poslužiti svrsi i udovoljiti nam.


Kristina Živanović – “Ovo sazvežđe je za nju – provincija”. Doza kofeina za dobro jutro joj ne dozvoljava da uguši ambicije i snove, jer svaki dan je novi početak i ukazana prilika da život modifikuje u prijatan ambijent dostojan najvrednijeg detalja – osmeha. Student kragujevačkog Univerziteta, novinarka portala Ritam Grada.

Comments