Mi, predstavnice ženskog roda, volimo sniženja. To je općepoznato. Ali, ovdje govorim o jednoj drugoj vrsti sniženja. O sniženju kriterija (i to otprilike 50 odsto). I takvu vrstu sniženja volimo. Jadne li smo (ponekad). Nesvjesno ili svjesno…
Što nas u tolikoj mjeri “prisiljava” da snižavamo svoje kriterije do, mogla bih reći, vrlo sramotnih granica?
Dobro je imati određene kriterije. Čak i poželjno. To s kriterijima datira još iz davnina. Čak i životinje privlače vrste koje posjeduju određene karakteristike.
Naravno, ovdje pišem o koliko-toliko normalnim primjercima ženskoga roda kojima nije presudno ima li odabranik njihova srca veliku vilu. Već veliko srce. Znam, zvuči poput kakvog klišea, ali daleko je to od toga. Uostalom, zašto bi itko pomislio kako je to kliše? Kada biste razmislile o tome s kakvim primjercima muškog roda izlazite i vi i mi, ubrzo biste spoznale kako je taj “kliše” nešto gotovo nedostižno, ali toliko neophodno za našu sreću.
Pa da krenemo: nema veze što nije došao na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme, nema veze što me nakon toga nije nazvao (nazvala sam ja njega), nema veze što mi za Valentinovo nije kupio niti čokoladu (dok sam ja tjednima smišljala mali znak pažnje koji će biti njemu odgovarajući), nema veze što se zbog toga nije čak niti ispričao, nema veze što… Prepoznajete li se u tome? Da? To sam i mislila.
Treba stajati s obje noge čvrsto na Zemlji, ne očekivati savršenstvo, jer niti sami nismo savršeni, ali ne treba trpjeti svakakva sra*a. Čim primijetite kako previše spuštate svoje kriterije i mirite se s premalo, znajte kako nešto nije u redu.
Uvijek je pravo vrijeme za napraviti rez!
Što bi u konačnici značilo, sniženja su u određenoj mjeri dobra i uistinu nije važno što nije poslao poruku za laku noć. Ali, važno je ako se jutrima budi i ne poželi dobro jutro pet, deset ili čak i više dana. Što reći, kada je riječ o sniženjima u high–street dućanima, vrlo često stignemo kada su ostali komadi odjeće tri broja premali ili tri broja preveliki. Pametne takvo što ne kupe. One, jednostavno moram reći, malo manje pametne, takvo što kupe. Potom dođu kući i svakodnevno plaču gledajući tu lijepu haljinu koja na njima više otkriva, nego što pokriva. Ma, dajte. Što će vam nešto lijepo, što vam nikad neće ugrijati srce? Stoga, čvrsto vjerujem u onu – jednom luđak, uvijek luđak. Pobjegnite na vrijeme. Neke se stvari, kada jednom krenu dolje, nikada više neće uspeti gore. Baš poput vaših kriterija.
Izvor fotografija: cosmopolitan.hr
Ela Vujanić – “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno.
