I tako meni neki dan prilazi dripac, kojeg jedva i da poznajem. Odnosno, poznajem ga jer živimo 50 metara zračne linije udaljenosti. Dotični prilazi i pravi se prepametan, meni komentariše izgled i oblačenje. Sreća pa sam dugo vremena vježbala samokontrolu, inače bi ga mati pod oblacima tražila.
“Gospodin” je meni našao komentarisati kako se ja neprikladno oblačim za svoje godine. Bolje rečeno, kako izgledam izdaleka dosta starije i da o tome treba da razmislim. ‘Alo, bre, dijete… mani me se. Ja da razmislim o tvojim glupostima. To što se ne vješam na potpetice od deset centimetara i ne pravim od svog lica Pikasovo remek-djelo, ne znači da se ne oblačim u skladu sa svojim godinama. To što usred dana i radne sedmice izgledam malo smoreno i hodam u pantalonama i baletankama ne znači da imam 60 godina. Nego imam druge principe i nije mi potrebno da se skinem da bi bila u centru pažnje. Stvarno me još nekako cijeli onaj bijes drži, koji srećom u tom trenutku nisam osjetila. Nisam, tačnije, ništa osjećala – jer sam bila zaposlena smijanjem i slušanjem besmislica koje su mi bile upućene.
Nije me mnogo zanimalo mišljenje nekog punoglavca, ali ‘ajde. Iz kulture sam ga pustila da priča. Međutim, pored odjeće i mog načina odjevanja počeo je priču o dužini moje kose. Ma, taj se nije više zaustavljao, prosto je sve kritikovao. Hmmm, u momentu sam se zapitala da li smo možda skupa, a da ja to nisam znala. Iako ni roditeljima ne dozvoljavam da me kritikuju, jer imam svoju glavu i ako se sebi sviđam – za ostale me zaboli.
A lice ti, bona, kao dječija bojanka...
I onda opet dođem do zaključka da živimo u najvećoj zabiti i državi kojom i u 21. vijeku vladaju stereotipi. Žena mora da ima dugu kosu, uvijek da bude našminkana i to ono kao da je krenula u disko i da otkiva više nego što pokriva. E, pa… neće moći! Barem kod mene, neće. Ja se sebi ovakva sviđam i tu je tačka. Svi ostali mogu da me vole ili mrze. Do čijeg mišljenja mi je stalo – sama ću pitati.
Doduše, šta imam očekivati od osobe koja nema neke posebne ciljeve u životu?! Budimo iskreni, koliko god da je osoba ambiciozna, muško je to. Važno je samo koliko će znati pokazati i otkriti i ako je slučajno normalno obučena, tj. pokriva više nego što otkiva – tu im odmah nešto nije jasno. Kao da dotična nije normalna.
Samo šteta, naišao je na pogrešnu. Jer mene nije briga šta tko misli o meni, ja sam sebi dovoljna. Mislim, ta neka glupa mišljenja i komentari – stvarno, mogu me preslatko nasmijati i to je to. Ne razmišljam o tome uopće, kome se ne sviđam, može me zaobići.
Antonija Zorić vjeruje u 12 kuća zodijaka i po tome sve ravna, hiperaktivna i ni sekunde ne može sjediti na jednom mjestu, u stalnoj potrazi za avanturom i novim iskustvima.
