Mlađahnog Darka Crnolatca fotografija nikad nije naročito privlačila, ali s obzirom na to kako nije sebičan, odlučio se baviti fotografijom. Postoji li išta nesebičnije od dijeljenja trenutka s ljudima? Mislimo da ne postoji.
Ispričao nam je nešto više o svojoj fotografiji. Prirodnost, samozatajnost i skromnost kojima Darko Crnolatac zrači otkrivaju nam da je pred njim još nekoliko godina učenja o fotografiji. On takvo što nipošto ne smatra svojim nedostatkom, dapače. U nezrelosti leži iskrenost koja se oslikava i na njegovim fotografijama. I to je odlika svakog velikog čovjeka – znati kako ostati dijete.
“Jednostavno rečeno, lakše funkcioniram kad nemam previše izbora, a s prirodom je baš tako. Ružu ne morate namještati, a kuću ne možete premjestiti.”
WANNABE MAGAZINE: Što to ima u fotografiji što voliš?
DARKO: Ne znam za vas, ali ja se često nađem u trenucima kad poželim da to potraje zauvijek. Nije li genijalno kad taj trenutak možete svaki put iznova vratiti pogledom na tu fotografiju?
Fotografija – čini se vrlo lako biti fotograf. Je li uistinu tako?
Zvuči pomalo glupo, ali smatram da bi svatko mogao fotografirati kad bi to htio. Zato se i ne zanosim previše kad mi netko kaže da radim dobre fotografije. S fotografijom vam je isto kao i sa svim drugim čime se bavite, recimo – stolarijom. Ako taj dan imate inspiracije i ide vam od ruke, zasigurno ćete stvoriti nešto dobro. Recimo, meni se često dogodi da par dana unaprijed isplaniram kako ću fotografirati na određenu temu, dođem na mjesto događaja i shvatim da ništa nije onako kako sam zamislio. U tim danima se jednostavno nadate da će barem par fotografija ispasti solidno.
Opiši svoju fotografiju…
Jednostavna, živopisna i šarolika.
Pogled iz vinograda
S obzirom na to da si student na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nisi obrazovan za fotografiju, već si samouk… Gdje si naučio toliko o fotografiji?
Imam sreće što imam puno natjecateljskog duha pa sve čime se ja bavim, a netko drugi radi to isto, ali bolje, ja pokušavam nadmašiti. Inače pratim mnoge fotografe preko društvenih mreža i Devianta, proučavam njihove tehnike, dobivam nove ideje i malo po malo stvaram nešto svoje.
Koju bi knjigu o fotografiji izdvojio kao onu koja ti je najviše pomogla u nadograđivanju znanja o fotografiji?
Iako sam student, ne volim previše knjige i teoriju te sve želim odmah i sad. Zato kad me nešto određeno zanima, potražim na brzinu i proučim.
Nebo kao stalna inspiracija. Koga i ne bi privlačila ta beskonačnost?
Zašto te toliko privlači fotografija pejzaža? Zazireš li od portreta?
To što ne volim teoriju ima i svoje nedostatke. Neke tehnike je lakše naučiti iz knjige, a neke pak teže. Portret je jedna od tih težih stvari za koju treba imate i dobre komunikacijske vještine i znati uhvatiti pravi trenutak.
Misliš li da je lakše raditi s prirodom nego sa živim čovjekom?
Kao što sam rekao, trenutak je lakše uhvatiti ako predmet fotografije miruje. S čovjekom je, po meni, to mnogo teže jer postoji toliko mogućnosti. Jednostavno rečeno, lakše funkcioniram kad nemam previše izbora, a s prirodom je baš tako. Ružu ne morate namještati, a kuću ne možete premjestiti. S čovjekom treba znati raditi, a smatram kako još nisam spreman za to.
Ruke ponekad ispričaju cijelu priču
Koje planove imaš, a koji se tiču fotografije?
Već duže vrijeme planiram upisati tečaj fotografije jer smatram kako, bez obzira na to što se već neko vrijeme bavim, ili pokušavam baviti fotografijom, ne vladam “fotografskim vokabularom”. Bez obzira na to što ljudi kažu kako imam dobro oko, smatram da bi to oko bilo još bolje da svladam osnovne tehnike i načine fotografiranja. Također planiram poraditi na fotografiranju ljudi jer mi se često dogodi da mislim kako sam upravo uhvatio najbolji trenutak neke scene, a na kraju kad je već kasno, shvatim kako je kut bio potpuno pogrešan.
Izvor fotografija: Darko Crnolatac
Ela Vujanić – “La vie est belle.” Jasno, kratko… Prikladno.
