Jeste, imam novogodišnje želje, romantičar sam i idealista, mada sam nedavno saznala da sam puna gluposti i iluzija, ali to mu možda dođe isto. Imam ja svoje pesme i svoje snove – pesme su mi vazda lajkovane, snovi apokaliptični. Imam i svoju logiku iracionalnog, koja sve to lepo niže kao perle za ogrlicu. I svoje perle imam, biserne, plastične, kamene, staklene, crne i šarene, okrugle i ćoškaste, cele i polomljene, sve se uklapaju. 

Da nanižem još ovaj decembar, pa da završimo s tim, što reče ludi Đura u onoj pesmi o čekiću i udaranju u glavu. Do kolena sam u depresiji, do grla u impresiji. Preko glave mi je ekspresija. Kao gluva i nema pravim gestove pred licem života, poput zunzare u tegli udaram o nevidljivo staklo, dok se ne skvrčim ošamućena na nevidljivom dnu. Dosta mi je, ne mogu više da mlatim rukama, da se bečim, bacam telom na neprobojnu providnost, da zujim izbezumljeno. Umorna sam. 

Ne mogu da rešim ni jedno ludilo. A samo jedno mogu da prigrlim. 

Ništa stvarno važno uopšte nije važno, jer ne mogu ništa. O da, to je ta logika dedukcije iracionalnih činjenica. 

Znaš, sutra mogu da umrem, kao i ti. Zapravo, već sam počela da umirem, još od kad sam se rodila. Kao i ti. Oživim ponekad, u trenucima bola, ili radosti, svaki taj momenat perlica na mojoj ogrlici. Da okitim dušu. Čime se ti kitiš? 

Comments