Naša sagovornica je Anđelka Janković, Head of Marketing & Communications u kompaniji ILBE Studios, koja iza sebe ima bogato iskustvo u oblastima produkcije, pr-a i marketinga. Takođe, Anđelka se može pohvaliti i nesvakidašnjim životnim iskustvima i putovanjem na Bali koje joj je promenilo pogled na svet – a više o njenim značajnim projektima, interesovanjima i razmišljanjima, pročitaje u nastavku intervjua.

Andelka Jankovic 4 Anđelka Janković, Head of Marketing & Communications u kompaniji ILBE Studios: Slušajte svoje srce, i šta god da se tamo nalazi dajte ga napolje
Q

Da počnemo sa - kako si? Kako provodiš dane i da li trenutno radiš na novom, uzbudljivom projektu?

A

Kako dobar početak intervjua! Ovo je prvi intervju da je ovako počeo, a ja se nasmejala sama sa sobom i započela ga sa osmehom. Svaka čast i hvala na tome. Dane provodim radno. Trening, kuća, posao i poneko druženje. Leto je prošlo, čak i septembarska melanholija i sada je već uveliko radno pred Novu godinu, a oktobar je u ILBE Studios-u uvek intenzivan. Na mom poslu smo uvek u uzbudljivim projektima. Taman misliš jedan se završio, stiže drugi. Trenutno smo završili sve pripreme za MIPCOM – najveći sajam sadržaja iz industrije zabave u Kanu, spremamo se za srpsku premijeru filma „Lamborgini“ u produkciji naše matične kuće ILBE S.p.A. iz Rima na italijansko-srpskom festivalu filma u Jugoslovenskoj kinoteci, i svakodnevno radimo na našem najuzbudljivijem projektu „Puffins Impossible“ serijalu za decu sa Džonijem Depom u glavnoj ulozi koja se gleda u preko 120 zemalja sveta. Ujedno radimo i na novom veb-sajtu i promenama o kojima ćemo uskoro pričati i obavestiti vas o njima.

Q

Nalaziš se na poziciji Head of Marketing & Communications u kompaniji ILBE Studios. Kaži nam nešto više o ovom studiju animacije i na koje si dosadašnje projekte u koje si bila uključena najponosnija?

A

ILBE Studios je kreativni studio za animaciju osnovan usred pandemije 2020. godine, fokusiran na kreiranje kratkih animiranih sadržaja za svetske striming platforme najvišeg kvaliteta prilagođene svim ekranima, uključujući ekran mobilnog telefona sa holivudskim zvezdama. Danas ILBE Studios posluje na 2 lokacije – u Beogradu i Novom Sadu u dva unikatno dizajnirana studija, opremljena najsavremenijom tehnologijom u kome radi gotovo 150 umetnika i kreativnih stručnjaka, kreirajući prvi animirani serijal proizveden u Srbiji sa Džonijem Depom u glavnoj ulozi, pod nazivom “Puffins Impossible”, u produkciji Archangel Digital Studiosa Miloša Bikovića. Tako je za ove dve godine od osnivanja preko 300 ljudi angažovano na stvaranju i produkciji ovog serijala koji od aprila meseca gledaju deca i porodice u preko 120 zemalja preko svetskih striming platformi kao što su Apple TV, Amazon Prime, Chilli TV itd. 

Teško je izdvojiti jedan projekat u studiju koji ste gradili od nule. Formiranje tima, otvaranje prvih kanala komunikacije, dizajniranje dva unikatno opremljena studija, građenje brenda i komunikacionih i vizuelnih strategija za sam studio i serijal bilo je stvarno, i i dalje je ogroman izazov. Međutim, naravno da se izdvaja rad sa legendarnim Džonijem Depom i njegovim timom, koji je bio gost Srbije povodom promocije serijala “Puffins Impossible” u oktobru prošle godine, povodom čega smo organizovali konferenciju za medije i gala večeru. Tom prilikom Džoni Dep je svečano otvorio ILBE Studios u Beogradu, u društvu Andree Iervolina, ledi Monike Bakardi i Miloša Bikovića, upoznao kreatore serijala koji kroz lik Džonija Pafa režiraju Džonija Depa, pohvalio timski rad i to što u prostoru i serijalu obraćamo pažnju na svaki detalj, i potpisao figuru Džonija Pafa koji stoji u holu studija, a koju je ručno izradio čuveni animator Stevica Živkov i svom glavnom junaku ili alter egu ostavio je i svoju maramu.

Andelka Jankovic 2 Anđelka Janković, Head of Marketing & Communications u kompaniji ILBE Studios: Slušajte svoje srce, i šta god da se tamo nalazi dajte ga napolje
Q

Bila si deo tima koji je radio na distribuciji animiranog filma “Loving Vincent”. Čemu te je naučio rad na ovako velikom i značajnom umetničkom projektu?

A

To je bio prvi animirani film u potpunosti oslikan rukom, totalno nešto novo. I nekoliko godina kasnije, eto mene u studiju za animaciju. Naučila sam da kad imate dobar i kvalitetan projekat, i znate šta da radite sa njim, karta za bisokop može da se nađe i na drugim prodajnim sajtovima. Da, desilo se, ali mislim da mi se to nikada više u karijeti neće desiti. A kad vratim film unazad, setim se kako sam radila od kuće jer nisam imala vremena da presvučem pidžamu, a ne da odem do kancelarije. Išla sam samo do trafike (u pidžami) da kupim brojne novine jer su svi želeli da pišu o ovom filmu. Dom omladine je danima bio pun, a nije bilo termina da zakažemo još projekcija. Iako je film već krenuo u bioskopsku distribuciju, ljudi su želeli da ga gledaju u Domu omladine i slušaju autore na razgovoru posle projekcije.

Ovaj film, kao i brojni drugi animirani filmovi za decu koje sam radila u okviru tadašnje distributerske kuće 2i Film, uveli su me u polje animacije. Radeći za studije i produkcije čije sam filmove distribuirala, bilo je lakše preći u studio za animaciju. Animacija je svakako u poslednjih nekoliko godina vrlo popularna, a kažu da je dostigla svoj vrh baš u ovom trenutku i zaista predstavlja potentno tržište i polje za izražavanje. Ovaj film je potvrdio da je za uspeh presudan kvalitet, strast i posvećenost – i, naravno, dobre komunikacije. Tada sam imala veliku slobodu i poverenje direktora koji je znao da bira i kupuje dobre nezavisne animirane filmove i nije se plašio da bude drugačiji i radi drugačije i u toj slobodi smo stvarali fantastične stvari. Toliko dobro, da smo za ovu premijeru radili krizni PR jer nije bilo moguće organizovati dodatne projekcije i obezbediti više ulaznica. Molili smo publiku za strpljenje zbog kašnjenja jer umetnici Biserka Petrović i Vladimi Vinkić  nisu mogli da stignu da odgovore na sva pitanja i potpišu sve plakate. 

Q

Više od deset godina bila si “iza kulisa” Bitef teatra, kao producent, PR i head of marketing. Koje projekte bi izdvojila kao najznačajnije i koliko je iskustvo rada sa nekim od najpoznatijih koreografa oplemenilo tvoj život?

A

Pet godina sam bila koordinatorka, a zatim izvršna producentkinja Bitef teatra, a zatim sam narednih pet provela kao marketing menadžerka, a zatim direktorka marketinga Bitef festivala. I ne bi mi cela knjiga bila dovoljna da napišem sva svoja Bitef iskustva, a svaka predstava, sezona i festival me je oblikovao. 

Na drugoj godini studija sam počela da radim Bitef festival kao trup menadžerka i ove godine sam proslavila 15 godina sa mojim bitefovcima. Nakon što sam položila poslednji ispit, profesor Sailović sa predmeta Pozorišna produkcija me je pozvao da se zaposlim u Bitef teatru kao producentkinja Bitef dens kompanije, a za to me je pored fakultetskog obrazovanja kandidovalo što sam završila baletsku školu i bavila se plesom, pa su me dočekali svi oni sa kojima sam kroz detinjstvo i mladost delila plesne sale i scene. Najveće otkrovenje je bilo da je tadašnja direktorka Jelena Kajgo moja nekadašnja profesorka savremene igre. Tih pet godina je bilo nestvarno. Ovo pitanje je preteško, jer su sve te plesne predstave, kako se kaže u narodu, moja deca, a sva deca se vole podjednako. 

Bilo je to jedinstveno životno iskustvo. Najveći evropski koreografi sa ludačkim predstavama u tom trenutku dolazili su u mali skroman Bitef, staru crkvu sa skromnim tehničkim uslovima i budžetima. Treslo se sve tih godina od bubnjeva, bolnih kolena, glasne muzike, a tadašnji igrači bili jedni od najpopularnijih u tom trenutku. Bitef je goreo, a i regionalna plesna scena. Prva predstava koju sam pogledala bila je “Mirisi cimeta” u koreografiji Gaja Vajcmana i Roni Haver sa kojima ću kasnije raditi verovatno jednu od najseksi predstava “Alfa Bojs”. Izdvojila bih definitivno predstavu “Božanstvena komedija” u koreografiji Edvarda Kluga, gde nam se prvi put pridružila Ašhen Ataljanc sa kojom smo bili na letnjoj turneji više od dva meseca i nismo znali u kom smo gradu i zemlji budimo. Riva je tog leta bila naš dom i završili smo turneju na mom omiljenom letnjem festivalu “Riječke letnje noći” na kom je nekoliko godina kasnije odigrana i moja poslednja produkcija “Don Žuan” – u kojoj muziku uživo izvodi Rundek Cargo Trio i za koju je posebno napisana pesma Don Žuan (obavezno je poslušajte).

Predstava koja me je pomerala kao producentknju, plesačicu i celo moje biće bila je predstava fizičkog teatra “Yesterday, seti se da zaboraviš” u koreografiji Jasmin Vardimon. Sećanje me služi da je ona bila tehnički najzahtevnija, ali nema toga što Ljuba Radivojević, šef tehnike Bitefa, ne može da reši. Sa igračima sam zbog svih pomenutih predstava upoznala mnoge kostolomce u Beogradu i duž primorja, ali sve su nas ova iskustva lansirala dalje i gotovo svi su napravili fantastične karijere. Za mene najvažnije je da sam dobila priliku da učim, da grešim, da uspevam, zadobijem poverenje, mnogo sam radila, malo sam spavala, bila sam vrlo mlada žena u surovom pozorišnom svetu i teškom mukom sam gradila svoj autoritet i karijetni put. Ali smo svi zajedno pokazali da svetske predstave mogu da se prave u Srbiji, sa malim budžetima, sa lošim uslovima rada, ali sa željom da radimo ono što volimo i uspemo. Zato je Bitef i Bitef dance company i danas jedina oaza koju imamo za institucionalni plesni teatar koji je toliko važan za društvo jer vežba, između ostalog, apstraktno mišljenje, a mi smo pokazali da i takva umetnost može  da bude komunikativna, zabavna, razumljiva i seksi za sve generacije.  

Kasnije, kao već starija i iskusnija počinjem da radim marketing na Bitefu sasvim slučajno. Nikad time nisam želela da se bavim, ali mirna nisam bila da napravimo predstavu ili festival i da se za to dobro ne čuje, ili nema dobre sponzore. Izvršna direktorka videla me je u tome. Nisam imala ideju u šta se upuštam, a u stvari u tom smeru je išla dalja gradnja moje karijere. Dobila sam priliku da postepeno izgradim svoju viziju, petogodišnji plan i strategiju i to se poklopilo sa razmiljašnjima Jelene Knežević, izvršne direktorke, Ivana Medenice, umetničkog direktora, i Miloša Latinovića, generalnog direktora. Uz uvek prisutan otpor, ali puno poverenje, dozvoljavali su mi da izguram svoje ideje koje smo zajedno uobličavali, menjali, prilagođavali.

Živeči kratko na Baliju napravila sam pauzu i shvatila da se sve brzopleto menja. Iako je digital ulazio na mala vrata, rezervisan za neke tamo klince, ja sam shvatila da ili ću da ga savladam ili će da me vreme pojede. Upisala sam Institut za digitalne komunikacije i stečeno znanje počela da primenjujem na Bitef, učeći usput kako to rade drugi i svakodnevno primenjivala na svim poljima. Svaki festival imao je sve veći broj sponzora, pravili smo neverovatno uspešne društveno odgovorne projekte sa sponzorima, donatorske večere za koju su nam slikari poput Vladimira Veličkovića, Vuka Vidora, Mihaela Milunovića i drugih donirali slike, a poznati glumci vodili aukcije…. 

Mnogo sam naučila i kroz saradnju sa biznis sektorom i sjajnim ljudima koji zaista obožavaju kulturu. Spajajući dva sveta, učila sam kako da profesionalizujem sve šta radim i kako da svemu probam da dam sjaj jer, na kraju, ovaj posao radimo da bismo u svetu u kome je dovoljno teško živeti ljudima dali najvažniju hranu – za dušu. Na ovom putu bih izdvojila saradnju i sa sjajnim agencijama New Moment New Ideas Company i McCann Beograd sa kojima sam radila na vizuelnim identitetima i kampanjama sa kojima smo osvojili brojne nagrade a izdvojila bih onu za 50. Bitef pod sloganom „Na leđima mahnitog bika“ sa New Moment timom i „Počnimo ljubv ispočetka“ sa McCann Beograd timom, i taj festival koji se odigrao prvi put u Luci Beograd.

Najviše sam zahvalna Bitefu što mi je dao priliku mnogo mladoj i mnogo ambicioznoj ženi da pokušava, isprobava, raste, stasa, jer zbog toga danas znam ono što znam, iako znam da ništa ne znam. (smeh)  Radili smo mnogo, spavali smo malo, ali smo voleli i i dalje volimo svaki sekund toga jer smo ujedno živeli život vredan življenja i čijeg svakog sekunda želim da se sećam. Svih onih sa kojima sam radila, svakih zaključanih vrata u 9 ako se zakasni na sastanak, domaćih kiflica, žužua iz pekare Toma, teta Lepine kafe, kuglica sladoleda, menjanja pripreme za štampu u tri ujutru, osećaja da te mrze najviše na svetu jer vidiš svaki pogrešan zarez. Vredelo je svake suze, nema te škole kao što je Bitef. Možda nije slučajno što sam se rodila u ulici u kojoj je Bitef i igrala na sveru Mire Trailović. 

Andelka Jankovic 5 Anđelka Janković, Head of Marketing & Communications u kompaniji ILBE Studios: Slušajte svoje srce, i šta god da se tamo nalazi dajte ga napolje
Q

U detinjstvu si se bavila baletom i latino plesovima - misliš li da je to doprinelo tvom radu u okviru Bitef teatra i na koji način?

A

U potpunosti je usmerilo put mog daljeg razvoja. Uvek me je više zanimalo šta je iza scene nego na sceni i ko je doneo to pečeno pile koje glumci jedu u slast. Prvo Labudovo jezero sam prespavala, ali su mama i tata najzahvalniji za to što su se moje kulturne potrebe probudile, iako sam baletsku školu upisala tako što sam otišla drugarici iz ulice da pravim društvo. Ples opet slučajno u školi, ali ništa nije slučajno. Ples i pokret su i danas najlakši načini da se izrazim. Daire su mi omiljen rekvizit, a u kafanu me bolje ne puštaj. (smeh)

Balet i ples su mi dali disciplinu. Sa njima sam putovala. Kasnije sam se bavila i savremenim i džez baletom u Dečjem kulturnom centru Beograda i to je na mene imalo veliki uticaj. Osim discipline i pravog držanja, medalja i zanata koji sam posle upotrebljavala jer sam držala časove, balet mi je dao znanja koja su se uparila sa produkcijom. Prvo, sve ljude sam već poznavala, znala sam šta igračima treba kako bi se pripremili, jer produkcija plesne se mnogo razlikuje od produkcije dramske predstave. Jednostavno, poznavala sam taj svet, volela sam ga i zato mi je bilo lakše da ga razumem. Osim što sam prvih nekoliko godinama patila što nisam na sceni, sve ostalo je bilo veliko zadovoljstvo. 

Q

Tokom perioda izolacije i globalne pandemije spontano si pokrenula food blog donesiandji.com. Kako se razvio ovaj kulinarski hobi i da li planiraš da mu se vratiš?

A

Malo ranije sam pokrenula. Oduvek sam volela da prčkam u kuhinji, ranije svakako više nego danas. Na jednom postu sa urmašicama sam bila ljubomorna na društvo u kafani i moj najbolji drug je hteo da me obraduje i da mi donese i napisao donesiandji.com i to se svima dopalo i prešlo u upotrebu. Nekoliko godina kasnije poklonio mi je domen donesiandji.com pod sloganom beats and bites (ništa bez plesa). Pitala sam se šta ću sa tim kaže piši, kuvaj, izrazi se. 

Posle jednog zdravstvenog napada 2017. počinjem da se bavim time intenzivno kad sam ustanovila insulinsku rezistenciju. Uplašila sam se da neću moći da jedem slatko i tako kreće istraživanje i pravljenje hrane bez mlečnih proizvoda, brašna i šećera. Počela sam da uživam u receptima i stavljam na svoj Instagram uz #donesiandjicom. Ljudima se dopalo i, mic po mic, ohrabrila sam se da otvorim svoj profil i sajt. Međutim, shvatila sam da nisam kuvarica i da će to brzo da mi dosadi. Zato sam napravila blog koji je, zapravo, priča o zdravoj hrani za dušu i telo, jer šta god jeli – ako smo nesrećni i ako ne hranimo dušu dobrim knjigama, filmovima, pozorište, jogom, treninzima, putovanjima i sl. slaba vajda samo od zdrave hrane.

Tako je nastao koncept u kom sam uživala, a u koroni procvetao. Profil je, zapravo, pratio i prati, između ostalog, moju borbu sa pcos i insulinskom rezistencijom koja sa sobom nosi i sklonost ka tuzi, depresiji, zbog stalnog umora i sveopšteg stanja. U pitanju je intiman i lični profil koji treba da nas nauči da nije lako, ali da ovaj život treba da iskoristimo da budemo srećni i da zaista znamo da uživamo u malim stvarima i da osvestimo da je svaka mala stvar velika. I da naučimo da kuvamo. (smeh)

Blog je pokrenut na Baliju i dosta je egzotičan, ali je procvat doživeo u toku pandemije korona visusa kad sam se uplašila da će se bioskopi i pozorište bukvalno trajno zatvoriti. Tada sam pokrenula i svoj program #umeceljubavi #vezbajtesaandjom kroz koji je prošlo preko 300 žena. Od straha od zatvaranja morala sam da počnem da vežbam kod kuće, to sam delila i polako dobila podršku prijateljica i tako je sve krenulo. Onda sam formirala jednočasovni program koji se sastojao od miksa pilatesa, joge, meditacije, a uz to smo pile kakao umesto kafe i slakiša,  unosile zelene namirnice, išle na spavanje na vreme itd. Lajvovi koje sam organizovala bili su super, nisam mogla da verujem. Tako sam se ohrabrila da počnem da radim kao mentorka za poznat brend eteričnih ulja i napravila Anđinu uljanu oazu i bio je to neverovatan bum. A onda sam dobila priliku za novi posao i polako se povukla. 

Najvažnija lekcija za mene iz ovoga je bila da ja to MOGU. SAMA. I da ne moram da brinem za svoje sutra. Igrom slučaja, kako to biva, osnažujući druge žene osnaživala sam i sebe u tom trenutku da izađem iz velikih kriza. Toliko žena, zahvalnosti, priča… Ma, možemo planine da pomerimo samo ne smemo da dozvolimo da nam skidaju krila…. Sloboda je najvažnija. 

Evo dok ovo pišem, želim da se vratim. Sad sam izanimirala neki drugi film, moram da postignem šta sam zacrtala. Nije lako balansirati jedan ovakav posao i još jedan blog jer zaista svaki i najmanji profil zahteva mnogo posla i mnogo davanja.  

Andelka Jankovic 8 Anđelka Janković, Head of Marketing & Communications u kompaniji ILBE Studios: Slušajte svoje srce, i šta god da se tamo nalazi dajte ga napolje
Q

Još jedna stvar koja je obeležila tvoj period izolacije je online grupa za jogu i meditaciju. Da li se i dalje aktivno baviš jogom i koliko meditacija doprinosi osećaju balansa u tvom veoma aktivnom životu?

A

Sve što sam znala, pa primenila u programu #umeceljubavi i dalje primenjujem. Ponekad napravim pauzu, ali često radim jogu i nosim met sa sobom. Posle korone sam se zaželela socijalizacije tako da sam krenula na časove. Trudim se da stignem, ali ne stižem uvek jer, osim ranih jutarnjih termina, sve drugo je pod znakom pitanja. Ali odvežbam vikendom kod kuće, ako odem negde na vikend, sa drugaricama. Meditiram često. Najčešće pred spavanje jer sam uspela da steknem novu naviku u poslednja četiri meseca. Redovan trening u teretani. Konačno sam dala šansu teretani i dizanju težina (nisu velike) jer kažu da je to odlično za insulinsku rezistenciju. Javljam na blogu kako mi ide i kako sam uspela. Pratite. (smeh) Moram priznati da je to ranije ustajanje i direktan odlazak na trening moja nova meditacija. Uz to, imam trenera koji mi ne da da skrenem sa puta. Pratimo stanje tokom ciklusa, izazovnih perioda i sve tome prilagođavamo. Moram priznati da mi je pomogao da slušam sebe više nego ikad do sada. 

Meditacija je zakon. To bih i najvećim nevernicima preporučila. I to više nije stigma. Poslednju meditaciju u kojoj sam dušu isplakala – radila sam u potpunoj tišini sa Aleksandrom Duende na jednom ritritu. Posle toga više nikad nisam tako plakala. Ali nemam ništa protiv vođenih meditacija. Sve znači. Bukvalno sve. Umiriti um, misli, nema šta, meditacija je najbolji način da se povežemo sa sobom. To je, zapravo, jedina stvar kad se zaista osećam povezano sa sobom. Tokom programa sam ipak primetila da je ženama lakše da se muče, istežu, rade trbušnjake, nego da se relaksiraju. Definitivno nam je najteže da se opustimo. I tu treba savladati otpor. Ali, jednom kad naučimo je neprocenjivo. Meditacija pomaže da bolje spavamo, a najvažnije je da sam došla do uvida i odgovora koji su me vodili odlukama do kojih nikada nisam mogla da dođem u svesnom stanju, čak ni posle tri godine redovnih psihoterapija. Ok sve je to kombinacija, ali  svima preporučujem da nađu svog učitelja meditacije kao što je mene naučila moja Slavka, Slavica Hinić, ujedno PR Bitef teatra. Kad naučite osnove, dalje istraživanje je na vama. 

Q

Učestvovala si u mnogim mentorskim projektima i programima, a i sama bila mentor drugima. Koliko smatraš da su mentorstvo i osnaživanje značajni i šta bi poručila mladim ljudima koji žele da se bave marketingom?

A

Mentorstvo je najbolja stvar na svetu. Bila sam u programu “Podeli svoje znanje postani mentorka” evropskog pokreta u Srbiji, koji je vodila majka svih mentorki – Svetlana Stefanović – kao mentorina i mentorka, dok sam u programu “Kreativno mentorstvo” učestvovala kao mentorka. Tek kada sam ušla u te programe, shvatila sam koliko sam neformalnih mentorki imala u životu: mama, asistentkinja na faksu, mama mog prvog dečka… Mislim da je mentorstvo u odrastanju neophodno. Nekada nismo zreli, a nekada jer smo u svojoj koži, nismo sposobni da realno sagledamo stvari i donesemo odluke, treba nam uvid, treba nam neko da nam pomogne da izvučemo najbolje iz sebe, ne odustanemo, iskoristimo svoje potencijale do maksimuma. Kao kad pišemo diplomski rad ili treba da izaberemo koji ćemo fakultet da upišemo, ili kad se kao klinci tražimo kroz sportove i hobije… Prosto nam treba pomoć i podrška, objektivna i zdrava – ako može. 

Zato bih poručila svima ono što sam naučila na programima, da i bez formalnih programa potraže svoje mentore i mentorke i ne boje se da pitaju nekog za to, jer, zapravo, biti mentor ili mentorka je jedna neverovatna čast i privilegija. 

Mislim da je osnaživanje veoma važno, ali verujem da ne treba zaštititi svoju devojčicu, već i edukovati svog dečaka. Neophodno je da osnažujemo društvo – jednako i devojčice i dečake kako bismo otklanjali uzroke, a ne posledice. Posebno imajući u vidu da je i dalje vrlo često “žena ženi najgori vuk”. 

Kako nisam završila ekonomiju i marketing, već dolazim iz polja produkcije, kulture i umetnosti, poručila bih onima koji žele da se bave marketingom da mi se pridruže u osvešživanju društva i poslovnog okruženja da marketing nije jedna tačka u linearnom lancu gde ti neko da gotov proizvod i ti tamo nekog targetiraš i prodaš. Marketing je za mene razvoj, konceptualno razmišljanje, promišljanje, istraživanje, kreacija i, na kraju, akcija, odnosno produkcija, plasman i prodaja. Međutim, iako se čini da svako može da pomeri logo i napravi dobar promo materijal, to nije tačno. Malo je preciznih i posvećenih ljudi i budite jedan od njih. Sve što radite radite kao da je projekat od milion dolara jer samo tako ćemo doći, majku mu, više do tog miliona. Danas nije dovoljno imati dobru predstavu ili zvezdu da bi pozorišno gledalište bilo puno. Zavisi koju ste zvezdu izabrali, za koje pozorište, za koju predstavu, koga ste procenili da mu je publika, koga ste uveli kao partnere u projekat, da li ste obradili aktuelne teme za svoju ciljnu grupu… Zato se borite da ne budete pretposlednji u lancu preprodaje, borite se da budete deo tima kreatora onoga što treba da promovišete, a neka vas za to kandiduje stručnost, elokventnost, posvećenost, strast i uvek, iznad svega, profesionalnost. I nikada nemojte da zaboravite da smo svi mi kreativni, samo nismo svi jednako probudli svoju kreativnost.

Andelka Jankovic 9 Anđelka Janković, Head of Marketing & Communications u kompaniji ILBE Studios: Slušajte svoje srce, i šta god da se tamo nalazi dajte ga napolje
Q

Bila si deo uspešnog programa “Inspiring girls”. Šta je sve ovaj projekat podrazumevao i na koje sve načine možemo inspirisati i motivisati devojčice da napreduju? Zašto je to toliko važno?

A

Projekat “Inspiring girls” se realizuje u Srbiji u organizaciji NVO Crta kojoj sam se priključila kao volonterka na projektu. U pitanju je internacionalni projekat za koji postoje u svakoj zemlji partneri koji ga lokalizuju. Ideja projekta je da se uspešne žene iz svih oblasti, od domaćica do naučnica prijave i podele svoju priču sa devojčicama u osnovnim skolama kako bi im se pokazao spektar zanimanja kojima mogu da se bave, i kako bi se osnažile da mogu da budu šta god požele. Vrlo je važno da osvestimo devojčice da je bitno da prave sopstvene izbore, a da je za to nekad potrebna i borba sa sredinom. Želimo da ih osvestimo da sanjaju svoje snove. Sjajne žene su prošle kroz program – Nataša Miljković, novinarka, Tijana Prodanović, astrofizičarka, Borka Tomović, glumica, i mnoge druge doktorke, dizajnerke, producentkinje, urednice… U mnogo škola smo išli, na događajima su bili i dečaci i iskreno se nadam da će ovaj program živeti jer je uvid u nove perspektive i osnaživanje uvek potrebno. Osnaživanje je mnogo važno, jer je dokazano da devojčice imaju mnogo manji stepen samopouzdanja, a pored toga nemamo svi jednake šanse iz svojih početnih pozicija, i da bismo iz njih iskočili treba nam podrška.

Živimo u i dalje ekstremno patrijarhalnom društvu i zato moram da citiram citat koji je šerovan povodom ovogodišnjeg 11. oktobra – Svetskog dana devojčica: 

“Pošto je danas međunarodni dan devojčica, neka su vam ćerke žive, zdrave i neposlušne. Jer neposlušne devojčice izrastaju u slobodne žene, a sa slobodnim ženama ženomrzačko društvo ne može baš da radi šta mu padne na pamet. Negujte “buntovnice” u svakoj devojčici.” Alisa Gris (Penelope Aždaja na Tviteru)

Q

Svojevremeno si otputovala na Bali, a za ovo putovanje tvrdiš da ti je promenilo život. Po čemu se tvoj život pre i posle Balija razlikuju?

A

Po svemu. Shvatila sam da i u raju može da bude pakao jer svugde nosimo sebe sa sobom. Mnogo sam bila mlada. Bespotrebno sam se plašila da me nešto neće sačekati kad se vratim. 

Proživela sam najlepše i najgore trenutke tamo, ali sam se potpuno promenila. 

Konačno sam spoznala sebe. Privikla se na pacove, progovorila jezik, naučila da se cenjkam, da idem na pijacu, da jedem na mestima gde pre ne bih ni prošla, a kad sam došla – prvog jutra ni ulicu nisam znala da pređem. 

Jogu sam tamo dobro savladala, vežbala sam sa lokalcima. Prisustvovala sam isterivanju đavola, išla kod šamana, naučila da vozim motor, da dezinfikujem sobu očas posla. Meditaciju sam sagledala na potpuno novi način gledajući njihove molitve bogovima kao deo svakodnevnih rituala.

Uvidela sam i šta mi zdravstveno smeta, jer tamo nema industrijskih slatkiša i belog brašna. 

Nagledala sam se ljudi koji su tamo došli i bili nesrećni, jer je tamo sve drugačije od onoga na šta smo navikli. A pri tome svi su očekivali da će tamo da budu srećni. Naravno, nije isto kad odete dve nedelje na odmor i odete na stipendiju s malo para da živite.

Upoznala sam se do srži sa drugom kulturom koja je tako daleka od naše, dobro razumela koliko je dobro slaviti različitosti i shvatila da nigde na svetu nisam videla biće kome nisu potrebni zubi da jede. Eto, to je možda najveća lekcija sa Balija. Svi smo ljudi, svi smo isti na svim stranama sveta. Ali, bitno je da se okružimo onima koji se raduju našoj sreći i čine nas srećnim – i to je moja najveća lekcija sa Balija.

Tamo sam se slomila u sitne delove, i dugo godina se posle toga sastavljala privatno i poslovno. Možda bi se isto desilo ovde ili negde na Zapadu jer to su te godine, a i desi se kada ostanemo sami sa sobom za šta malo ljudi ima priliku. U ovo nas je uverio period pandemije i izloacije. Ali tamo je pod žarkim suncem sve mnogo mnogo mnogo intenzivnije u dalekoj kulturi u kojoj je i bezbednost pod znakom pitanja. Ali kada tamo naučite da se čuvate, niko vam više ne može ništa, čak ni na Zanzibaru.

I bez sve šale, svako jednom u životu (najmanje) treba da ode na Bali. 

Andelka Jankovic 1 Anđelka Janković, Head of Marketing & Communications u kompaniji ILBE Studios: Slušajte svoje srce, i šta god da se tamo nalazi dajte ga napolje
Q

Da li i kako uspevaš da uskladiš sve svoje ambicije, talente, želje, projekte u danima koji ipak traju samo 24 časa? Kako provodiš slobodno vreme?

A

Nikako. Evo dva ujutru je. Ja strašno kasnim sa ovim intervjuom. U pokušaju da balansiram odmor, posao, trening, ishranu, privatan život i sva svoja interesovanja, uloge ćerke, tetke, prijateljice i sve ostalo, jednostavno c+često završim iscrpljena kao ove nedelje. A opet sve sam bolje organizovana i više stižem na vreme. Kada mi je zdrava glava – brže radim, manje odlažem što je moj mnogo veliki problem. 

Kroz ovih 35 sam naučila da sve što želim uradim, kupim ako mogu odmah i da ništa ne ostavljam za sledeći trenutak. Ali lista je veoma dugačka i dalje… Priznajem da je ovo teška borba i da uvek nešto mora da trpi. Pa, opet često i kažu kao manje radi jer misle da mi trpi privatni život. Za sve postoji pravi trenutak i treba ga maksimalno iskoristiti, ili što bi rekli stariji “sve u svoje vreme”, a ono nije univerzalno, već svako ima svoje vreme. 

Q

Čemu te je život do sada naučio - šta bi izdvojila kao najvažniju lekciju?

A

Možda ovo što sam već pomenula da ništa ne ostavljam za kasnije, i da što manje odlažem i da se borim za sebe i za druge uvek. Da uradim šta želim, da otputujem, poljubim, zagrlim, volim, da se ne stidim da se izrazim, da zaplačem ili stavim do znanja šta želim i kad treba da sam stena jer sam čovek i želim da sam autentična i kao ćerka, drugarica, direktorka…

U životu sam zavolela zvuk svojih koraka koji odlaze sa mesta gde nisam srećna ili ljudi sa kojima nisam srećna. Zavolela sam i sebe koja kaže sebi plači slobodno, znaš da će proći. I onda plačem satima i danima i prođe. 

Nemam jednu najvažniju lekciju jer sam ih naučila mnogo, ali izdvojila bih da niko ne može da mi pomogne osim sama sebi. Ima jedna rečenica u knjizi “Kad je Niče plakao”, koja kaže: Teškom mukom sam naučila da mogu da računam samo na sebe. Nisam pesimista, imam divne prijatelje i porodicu, ali samo sebe nosim svugde sa sobom i biće samo ono što napravim sa ove dve ruke. Zato ne pitajmo se šta drugi, i ne čekajmo šta će drugi. Sve je do nas. Hrabro, borbeno, strpljivo, sa mnogo razumevanja i dobrote osvajajmo sve svoje privatne i psolovne želje. Za nama će ostati samo tragovi ljubavi i dobrote koju smo ostavili za sobom. I zato poručujem i sebi i drugima: Slušajte svoje srce, i šta god da se tamo nalazi dajte ga napolje. (Osho)

Q

Koji je tvoj poslovni moto?

A

Biti hrabar i lično odgovoran, to je sve! Pragmatični entuzijazam prema onome što se može postići. Inovacija se dešava samo onda kada su ljudi hrabri. Strah od neuspeha uništava kreativnost.

Q

Šta bi poručila ženama koje žele da izgrade uspešnu karijeru u brend marketingu i komunikacijama?

A

Da bismo nešto razumeli, moramo imati znanje. Da bismo druge motivisali i razvijali, konstanto moramo da popravljamo sebe. Istina i autentičnost rađaju poverenje koje je ključno u komunikaciji. Koliko god su vremena izazovna, važno je da radimo ispravno i sa što manje instant rešenja, odnosno, da komuniciramo sa svrhom. Generalno, kada radite sa svrhom, prepoznajete prilike i idete im u susret. Fleksibilnost, otvorenost, prilagođavanje promeni u načinu razmišljanja doprinose mogućnosti da se menjaju rezultati koje dobijate.

Fotografije: WANNABE Media

Pitanja: Jovana Pantić

Comments