U ovo doba modnog kontrasta, u doba bezobraznog kiča i naizgled neupadljivog minimalizma – i jednog i drugog sa izgovorom da je baš to umjetnost, da baš tu leži istina i da baš to znači to – slobodu… Ne mogu a da se ne zapitam da li odjeća zaista čini čovjeka i da li to onda znači da je i čovjek isto tako prolazan kao i najnoviji trendi komad, cipela koja će već sutra biti aut?
Fenomen zvani: To si što nosiš. Naizgled sasvim jednostavno. O nečemu misliš, nešto te vodi, nešto ti se sviđa, tim se kitiš, to je tvoj stil. Razigrane osobe pune djetinjeg u sebi, mnogo bi rekli duhoviti ljudi, zasigurno partimejkeri, samoprozvani umjetnici, egocentrici i parole “budi svoj“… Gnijev prema tišini, mržnja prema običnom, nadmenost prema tihima, sloboda narodu i slične baljezgarije. Majice sa natpisima, iliti natpisi sa majicama, najšarenije šarene čizme, nova frizura boje pink, slušalice u ušima, upadljivo hipsterski ili upadljivo fenserski, nebitno je – moja odjeća je drugačija, drečavija, posebnija. Mora da sam, dakle, i sam takav! Ali jesam li, jesmo li stvarno? Ili to samo želimo biti?
Nova teza: Spoljašnjost nije odraz unutrašnjosti, već odraz onoga što bismo mi željeli da naša unutrašnjost jeste. Kako mi, zapravo, želimo da nas drugi vide. Neki ljudi se od te površne, ljudima ipak tako bliske i istorijom i prirodom usađene pomisli, uspiju osloboditi. Njihova spoljašnjost sasvim je obična. Na trenutke su gotovo i providni, stopljeni sa okolinom. Među njima ima i ljudi koji su oličenje stila – ali oni ga ipak sa takvom skromnošću i osjećajem za lijepo nose da na izvjestan način uspijevaju privući pažnju toliku željenu od strane ljudi “budi drugačiji”. Škakljiv je taj trenutak kad minimalizam i skromnost prelazi u mejnstrim scenu. Istorija devedesetih kao da se ponavlja – ono što je bilo aut sad je ponovo in, a ljudi koji su, vođeni time da budu u trendu, da budu “svoji”, da ostave traga, do juče nosili špicaste cipele prelivene šljokicama i šarenim mašnama, sada nose minimalizam toliko ponosno kao da su ga tek oni i upravo sada izmislili.
Budi svoj
Čovjek kome je odjeća bila sve samo ne oličenje ličnog ja; onaj koji je, oslobođen pritiska modne ili bilo kakve scene, odjeću nosio zaista samo zato da bi se obukao i kao takav se nosio minimalistički, sada se nalazi zbunjen nad činjenicom da je, zapravo, u trendu. I tu se pred njim nalazi poslednji ispit zrelosti koji će pokazati koliko smo zaista ovakvi ili onakvi: pravi minimalista, ili uopšte čovjek nezainteresovan za odjeću kao takvu neće se zbog činjenice da je masa ljudi obučena kao on osjetiti poniženim i potrčati glavom bez obzira da skine svoje, ove sezone tako tražene, bijele plitke starke, već će prosto nastaviti i dalje da korača u njima, sebi dovoljan.
Čini mi se kako je baš suprotno onome što “razum” nalaže: ja sam zapravo ubijeđena da su ljudi običnijeg izgleda ti koji su zapravo zanimljiviji. Oni, ispunjeni i nakićeni iznutra, nemaju potrebu da se bilo kome dokazuju i dopadaju i spolja. Ovakvi ljudi su rjeđi jer je i bogatstvo koje posjeduju rjeđe; ili su zapravo toliko “providni” u društvu da ih i ne primjećujemo, što je i njihova osnovna zamisao. Njihova želja da budu prihvaćeni (jer su u dubini duša zaista drugačiji), navodi ih ka tome da se oblače tako kako se oblače – jednostavno. Minimalistički, ali nenapadno minimalistički. Sportski, ali bež lažnog sjaja. Ležerno, ali bez cilja da se ikome dopadnu.
Vremenom kao da sam postala alergična na sve te egocentrične likove koji toliko ističu svoju individualnost i sklonost ka “umjetnosti“, a da se zapravo ne bave bilo čime umjetničkim. I kao da sam postala otpornija na sve te dopadljive i kul tipove koji su po šablonu hejteri, po šablonu fenseri, po šablonu rokeri. I na sve te stilove, napadne, vrišteće stilove, i sve te glasove, promjenljive glasove, nametljive glasove, sve te priče u koje jedva da i sami vjeruju, sve te tripove da su od drugih bolji ili gori, pametniji ili duhovitiji, načitaniji, svakako ne skromniji… Na sve te glasne ljude! Na sve te ljude uplašene od tišine, u strahu od jednostavnosti, u strahu od života takvog kakav jeste, u strahu da ne čuju vapaje vlastite duše… I od neprekidne potrebe da se svemu da ime, i da se uvijek bude najbolji. Da se bude “poseban” i “unikat”, ali da se ipak osnuje grupa “posebnih i unikata” unutar koje važi jedno jedino pravilo: svi mi posebni u ovoj grupi tako smo isti i tako kul i zato se družimo samo između sebe, mi-smo-se-našli-blago-nama.
Ponekad mi se čini da sam i suviše sklona generalizaciji i grupisanjima, iako sam, čini mi se, više od drugih svjesna činjenice da se ne može tek tako odrediti gdje se završava jedan a gdje počinje drugi dio nas; gdje se prepliće ono što smo mi, ono što su drugi, ono što zovemo moral i ono što sa sobom nosi pripadnost nekom društvu. Zato ću reći i ovo: Izuzetak je taj koji potvrđuje pravilo. Tako se i ovoj poplavi “unikata” mogu naći i oni ljudi koji se zaista prirodno osjećaju u kiču. Za njih je njihov ružičasti, šljokicama i resama optočeni stajling siguran dom i tu su svoj na svome. Oni svojom pojavom ne žele reći da su drugačiji, bolji ili pametniji; oni kao da samo žele reći: Živi! Mi smo isti bez obzira na ono što nosimo.
Tu je i ona neizbježna “prelazna” grupa ljudi koja se vodi parolom oblačim-se-onako-kako-se-taj-dan-osjećam. Pritisak unutar nas i nemogućnost da odredimo ko smo zapravo ovdje izbija na površinu, a mozaičnost naših ličnosti sada sija punim sjajem.
Odjeća nas, čini se, više razdvaja nego spaja. Reče zakleti obožavalac mode i ostade živ.
Ono što sam htjela reći i što je suština svega je da ne smijemo dozvoliti da nas ljudi lažnog sjaja i još lažnije priče o slobodi zavedu u tolikoj mjeri da ne uspijemo prepoznati one koji zaista nešto vrijede i o nečemu stvarno misle. Jer ono što nas čini “drugačijim” čuči u nama, a ne u našoj odjeći.
Parola “budi svoj” stoga je po meni sasvim nepotrebna i lažna. Ispravno je jedino ona koja kaže: “Budi”.
Katarina Đošan, zaljubljenik u modu, dizajn i muziku, budući istoričar umjetnosti. Pisac u pokušaju, pokušaj u piscu. Nostalgična i za nedoživljenim. Vladar jedne daleke, plave planete.
