Možete li da poverujete da neko uopšte ne jede i ne pije vodu i da živi samo od disanja? Ili bolje da postavim pitanje uz pomoć primera: kad bi vam za rešenje nekog problema bio ponuđen izbor – da platite vidovitoj Zorki, Vangi, Tarotu nekolicinu stotina validnih evropskih novčanica (koje nemate) ili da se bacite na ozbiljan post uz neku duhovnu praksu i fizičke vežbe, sasvim besplatno, šta biste odabrali?
Pored treće opcije da naprosto dignete ruke od svega, ljuti na sebe, na život, na Boga, na sve živo i neživo, pa neka potrajete koliko vam je suđeno (što veliki broj ljudi svakodnevno čini), više je onih koji su spremni da plate bilo šta, nego da se potrude makar malo.
I tu uopšte ne igra to koliko nemamo para. Ako neko treba da učini nešto za nas i umesto nas, od čega će nama biti bolje, smislićemo pare. Što je sasvim u redu. Ali sa idejom da je najlakše platiti i ne misliti, ogroman broj ljudi plaća prvoj liniji alternativnog fronta, koja se služi svim trikovima marketinga i zabave, nikada ne dospevajući bliže centru, gde mogu da steknu neka trajna znanja koja će im uvek pomagati. Ukoliko je njima od toga bolje, to je sasvim u redu. Placebo je moćan lek i vredi koliko god vi mislite da vredi.
Zbog toga nemam ništa protiv raznih vidovitih Tarota, dapače, oni stvarno pomažu ljudima.